Petar i Slaviša Radulović, otac i sin, u Mahovljanima kod Laktaša godinama ulažu pažnju, ljubav i vrijeme kako bi spasili od zuba vremena stare automobile.
Sada imaju kolekciju od pet restauriranih oldtajmera među kojima su volksvagen bube, zastavin fićo, te renoi, kao i još četiri automobila koji čekaju restauraciju.
Petar Radulović ispričao je za Anadoliju da je po obrazovanju mašinske struke, a da je po zanimanju malo poljoprivrednik, malo zanatlija, malo društveni aktivista, te da nastoji da sebi život učini što sadržajnim.
Prisjetio se da je sve počelo kada su mu trojica sinova bili momci, pa je u želji da im usadi potrebu da rade predložio da rade na automobilu koji će biti njihov.
Nakon toga došao je na ideju da spasi od uništavanja i zaborava koliko god može automobila. Jedan od njegovih ciljeva bio je i da ima neku vrijednost, da ako nekada bude u situaciji da ne može zarađivati, da sebi na ovaj način obezbijedi egzistenciju.
“Imamo pet automobila koji su u voznom stanju, restaurirani i četiri za restauraciju, taj broj se mijenja. Ova što su restaurirana teško se odvajamo od njih jer znamo koliko je pažnje, ljubavi, vremena pa i novca uloženo u to, a ono što je za restauraciju tragamo svakodnevno za tim automobilima pa kad se pojavi nešto što ima smisla restaurirati to ostavimo, ono što nije rastavljamo dijelove ili prepuštamo dalje onima koji imaju više energije volje i snage”, ispričao je Petar Radulović.
Sva trojica njegovih sinova vole oldtajmere, naročito sjesti provozati se u njima.
“Naše mogućnosti nisu takve da ta auta možemo registrovati zbog tih par dana vožnje u toku godine, jer kakva je sada situacija sa zakonskim rješenjem oldtajmeri se registruju kao i svako drugo normalno vozilo iako se voze samo par dana godišnje”, rekao je najstariji Radulović i dodao da bi se Bosna i Hercegovina trebala ugledati na zapadne zemlje te kao i one riješiti pitanje registracije oldtajmera.
U restauracije najviše je uključen njegov sin Slaviša koji često posjećuje i skupove na kojima se okupljaju ljubitelji starih automobila.
“On da tako kažem ima zlatne ruke, osjećaj za tu vrstu stare tehnike, rastavljanje, sastavljanje, traženje majstora, nabavku dijelova, dosta kontakata ima na širem prostoru. Kroz sve te godine se stekao ogroman broj prijatelja kojima mi pomažemo u nabavci dijelova i oni nama”, veli Petar.
Napomenuo je da je u posljednje vrijeme jako teško pronaći automobil ili ubijediti vlasnika da se rastane od njega i da ga proda.
Radulovići kada pronađu automobil prvo ga rastavljaju i provjeravaju stanje dijelova, a zatim traže neophodne dijelove.
Pri restauraciji najvažnije je zadržati originalnost, jer najveću vrijednost imaju oldtajmeri koji imaju dijelove kakve su imali nakon proizvodnje.
Za limarske, lakirerske, tapetarske, električarske i mehaničarske radove koriste usluge stručnjaka, a kažu da je sve teže pronaći majstore koji će prihvatiti ovako nešto, jer su u pitanju zahtjevni poslovi koji dugo traju.
Na kraju slijedi sklapanje automobila, proba i tehnički pregled, a restaurirane automobile najčešće registruju na jednu godinu, nakon čega stoje parkirani.
Najviše ih boli što je u BiH zakon o registraciji oldtajmera takav da nisu u mogućnosti plaćati registracije za sve automobile i koristiti ih u saobraćaju.
Petru je omiljena crvena volkswagen buba a na pitanje da li bi je prodao odgovorio je:
“Ako ne daj Bože dođem u situaciju da moram prodati onda bih prodao, a sve dok ne moram neka stoji ovdje, jer uloženo je tu puno i vremena i ljubavi i pažnje i na kraju krajeva stečeno je i znanje za tu restauraciju".
Slaviša Radulović, grafički dizajner koji postavlja auto-folije, kaže da od malih nogu nešto rastavlja, sastavlja, popravlja i prepravlja, te da mu se tako i rodila ljubav prema restauraciji vozila, ali i svih drugih stvari kojima se može produžiti vijek. Danas svoj život ne može zamisliti bez toga.
O vrijednosti oldtajmera kaže:
“Vrijednost jednog oldtajmera treba ipak komisija da procijeni, tu je i sama vrijednost restauracije, kako je restauracija urađena, da li je uopšte urađena. Kod nas narod se ne razumije, misli da ako ima staro vozilo da ono jako puno vrijedi bez obzira što treba puno para da se uloži da bi ono vrijedilo. Tako da nekad neka vozila nisu za restauraciju zato što njihova restauracija prelazi vrijednost samog vozila i takva vozila se mogu restaurirati samo ako neko ima emotivnu vezanost za to vozilo".
Ističe da mu je njegova narandžasto-bijela buba najdraža od svih automobila koje su restaurirali. Generalno najviše voli bube, a kaže i da nije prevelik ljubitelj francuskih i jugoslovenskih modela, nego baš volksvagena i posjećuje najviše skupove zaljubljenika u modele ovog proizvođača.
Sa svojom bubom putovao je na skupove u BiH, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj, a najduži put bio je u grad Kočani u Sjevernoj Makedoniji do kojeg ima oko 900 kilometara u jednom pravcu.
Ljubav prema oldtajmerima povezala ih je sa mnogim ljudima u regionu, Petar je ispričao da se radi o kategoriji ljudi koji su spremni da spasu od propasti nešto što je odradilo svoj radni vijek i tako dati nečemu novi život.
Dodao je da mnogo znači kada se to pokaže drugima, a na susretima oldtajmera svi uživaju u razmjeni iskustava, međusobnom pružanju pomoći ne samo u restauraciji automobila, već i u svim drugim životnim pitanjima.
Slaviša je dodao da skupove posjećuje mnogo starijih, iskusnijih ljudi koji su u svoje vrijeme, kada su ta vozila bila nova bili majstori, koji ostalima prenose svoja iskustva i znanja.
Prema njegovim riječima mnogo je i mlađih osoba. Drago mu je što se svake godine pojavljuju mladi koji žele da voze ta vozila, da obilaze skupove i uživaju u prelijepim druženjima.
Iako se skoro svi poznaju, novi članovi su uvijek dobrodošli. Na skupovima su se rodila mnogobrojna velika prijateljstva, kumstva, a prema riječima Slaviše nezamislivo je da se prođe kroz neki grad, a da se ne javi i ne posjeti prijatelj sa ovakvih skupova koji tu živi.
Na pitanje šta planira za svoj omiljeni automobil Slaviša Radulović je odgovorio:
“Što se tiče bube, imam planove, imam još jednu koja će tek da dođe u fazu restauracije, nju ću da radim baš onako kako ju je fabrika napravila. A ovu bubu ću da restauriram ponovo za svog sina i njemu će to biti poklon za 18. rođendan".
Njegovi sin Jovan, koji ima sedam godina, naslijedio je djedovu i očevu ljubav prema oldtajmerima, a kaže da je za njega najbolji automobil buba.
