Transaxle (eng. transmission, prenos i axle, osovina) je tip pogonskog sklopa koji diferencijal i mjenjačku kutiju objedinjuje u istom kućištu koje služi i kao (kućište) osovina. Većina putničkih automobila s prednjim pogonom zapravo koristi transaxle. Kod automobila koji imaju pogon na zadnjim točkovima i motor montiran naprijed, korištenje transaxle sistema izmješta getribu s prednjeg dijela automobila na zadnji i time omogućava ravnomjerniju distribuciju težine pogonskog sklopa, tj. omogućava automobilu bolje težište. Uz to, pogonsko vratilo se vrti brzinom motora i ne mora trpiti moment povećan kroz stepene prenosa.
Primjer čestog korištenja tog rješenja možemo lako naći kod Alfa Romea, koji je tokom postojanja proizveo razne zanimljive modele: od 8C i 33 Stradale, do GT coupea QV s dva bregasta vratila u glavi motora ili 164 Q4 V6 turbo. I 75 spada među zanimljivije modele zbog neuobičajenih konstruktorskih rješenja, a malo je češći i cjenovno pristupačniji. Izbor motora sastojao se od VM Motori turbodizela s intercoolerom, raznih rednih četverocilindričnih motora uključujući varijante s Twin Spark glavama i varijabilnim tajmingom ventila, turbo varijantu (s intercoolerom), 2.5 V6 i 3.0 V6.
Alfa 75 ima uzdužno ugrađeni motor, zadnji pogon, koristi transaxle, torzijske osovine na prednjem i de Dionovu osovinu u sklopu zadnjeg ovjesa, zadnje disk kočnice montirane pri transaxle kućištu, raspored težine po osovinama blizak 50:50, a uz neke motore automobil je bio opremljen mehaničkim šper-diferencijalom. U enterijeru se ističu dizajn drške ručne kočnice inspiriran avionskim instrumentima i putni bord kompjuter. Do nedavno, 75 je bila Alfin zadnji velikoserijski model sa zadnjim pogonom.
Prošlost transaxle rješenja seže u rano 20. stoljeće, a rješenja slična Alfinim je 1950-ih popularizovala i Lancia; npr. Aurelija je 1950-ih koristila transaxle, inboard zadnje kočnice (na poluosovinama umjesto na glavčinama), a i prvi serijski V6 motor. To i nije tako čudno, budući da su inženjeri prelazili iz jedne firme u drugu, a u ovom je slučaju to bio italijanski inženjer mađarskog porijekla Vittorio Jano.