Mostovi

Pored svega što je o njima napisao Ivo Andrić, mislim da je skoro nemoguće dodati bilo šta novo o simbolici koju predstavljaju mostovi u našoj cjelokupnoj civilizaciji. Potreba da se sve razdvojeno spoji, da se integriše u jednu cjelinu, da se čovjek kreće i komunicira, da se susreće sa drugima i da drugi dolaze njemu – sve su to mostovi. I kiša kada pada, to je samo most za vodu iz oblaka u zemlju, i opet nazad, i sve tako u krug. Sve su to mostovi.

U mostovima se oslikava neutaživa ljudska potreba za istraživanjem, za prevladavanjem prepreka. Tanka je linija od prvog izgrađenog mosta do prvih putnika u svemir. Mostove gradimo svaki dan, sa prijateljima i voljenima, gradimo ih i sa onima koje ne volimo, ne jer hoćemo, nego jer moramo, jer drugačije ne može. Čovjek nije zvijer, pa da može sam.

Elem, Bosna i Hercegovina je u svijetu uglavnom prepoznatljiva po ratu i stradanju, a jedan od rijetkih primjera kulturne baštine po kojima se može pohvaliti u svijetu jeste upravo most. Ćuprija na Drini, ovjekovječena u životnom djelu Ive Andrića, predstavlja jedan od najvažnijih kulturnih spomenika u regionu. Tada još uvijek narastajuće i moćno Osmansko carstvo gradilo je infrastrukturu širom svog carstva. Nakon pada Carigrada, Turci su pokušavali da se dočepaju narednog stuba tadašnje evropske civilizacije – Beča.

Most je sagradio čuveni veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, srpski dječak iz okoline današnje opštine Rudo. Sokolović je kao veliki vezir, a danas bi se reklo predsjednik vlade, službovao trojici sultana, a usljed njihovih slabosti ili poroka, nerijetko je bio de facto upravnik Osmanskog carstva, pa je u njegovo vrijeme obnovljena i Pećka patrijaršija, na čelu sa njegovim bliskim rođakom Makarijem Sokolovićem. Nažalost, nedugo nakon što je most na Drini sagrađen, Mehmed-paša je ubijen u Carigradu, a turbe mu je projektovao isti arhitekta koji je projektovao i njegovo djelo – Sinan-paša.

E sad – najteže pitanje u istoriji ljudske civilizacije: kako od Mehmed-paše Sokolovića doći do Zijada Krnjića? Kako s konja na magarca? Prvi se zalagao za mostove i širio imperiju, drugi zatvara ne samo most, nego i ono malo nade da će ova država opstati. Prvi je kontrolisao imperiju na tri kontinenta, drugi predstavlja protočni bojler za bošnjački nacionalizam, i to bojler pun kamenca i truleži.

Ova zemlja ima milijardu problema, milijardu nesporazuma. Imamo neuravnoteženu raspodjelu moći, imamo asimetrično ažurno pravosuđe, koje je u potpunoj kontroli bošnjačke komponente u BiH, postoji nesporazum na doslovno svakom koraku nezgrapnog institucionalnog sistema u BiH, ali eto, baš se zapelo na raspodjeli PDV-a i zbog toga ne možemo otvoriti nov, funkcionalan i prije svega neophodan most u Gradišci.

Nije to čak ni stvar zdravog razuma, budući da ne ispaštaju samo građani Republike Srpske, nego i građani i privreda u Federaciji BiH. Šteta od zatvaranja sadašnjeg mosta bez da se novi otvori će za par sedmica prestići svotu novca kojeg Krnjić i Federacija potražuju od Republike Srpske. Skuplja pita od tepsije. I onda se iznenađeno, jedne večeri, zapitaju zašto Srbi ne navijaju za BiH?

A možda je i – otkud znamo – u pitanju atavistički poriv bošnjačkog begovata da nas vječno drži zatvorene u gustoj magli bosanskih šuma, da nikad ne znaš kad će gajtan da ti prigrli vrat i kad će doći da ti otme zemlju i ziminu. Jedna od kafanskih teorija je i da su Bošnjaci u američkoj politici od devedesetih pa do Trampa prvi put imali ono što su imali za vrijeme Osmanske imperije – poziciju srednjeg menadžmenta. Tebi jašu po glavi iz Stambola/Vašingtona, a ti jašeš po glavi ovima ispod sebe.

Ta vremena jahanja po glavi su prošla. Iako je XX vijek bio mučan i isprepleten stradanjem i patnjom, u novo doba moramo ući pametniji i trezveniji. Ovaj kratki tok misli završio bih ni manje ni više nego Njegošem, tragičnim junakom kosovske misli, kako ga je nazvao Ivo Andrić, sa kojim sam i počeo.

„Spušavah se ja na vaše uže,

umalo se uže ne pretrže,

otada smo viši prijatelji,

u glavu mi pamet ućeraste.“