Sigurno i sterilno

Nekada je odlazak u bioskop bio čin vjere u nepredvidivo. Danas je to uglavnom čin mazohističkog pristajanja na već viđeno. Ako vam se čini da u posljednje vrijeme svi holivudski filmovi zvuče isto, imaju isti ritam i prate identične emotivne šablone, ne brinite, niste poludjeli, već vaš mozak još uvijek pruža otpor. Svjedoci smo ere u kojoj je originalnost proglašena za ekonomski rizik prve kategorije, a holivudski scenariji su kastrirani i pretvoreni u sterilne, fabričke nusproizvode. Njihov cilj nije da vas uzbude, već da vas mentalno anesteziraju dok vam nastoje uvaljati što veće pakovanje kokica po cijeni koja se baš ne uklapa u vaš budžet.

Kako smo stigli do ove tačke estetske lobotomije? Odgovor leži u formuli koja je zamijenila talenat. Moderni studijski sistemi više ne zapošljavaju pisce sa vizijom. Oni traže daktilografe koji znaju da pune tabele i prate algoritme. Svaki takav scenario ima rigidnu strukturu takozvanog „pisanja po uputstvima“ (poput ozloglašene knjige Save the Cat! u kojoj je u 15 tačaka definisano šta se u scenariju dešava iz minuta u minut). Tačno u sedamnaestom minutu glavni lik mora da doživi prosvjetljenje, u tridesetom prvu prepreku, a u devedesetom patetični trijumf. „Najsvjetliji“ primjeri ovakvog pristupa filmu su Marvelov „Ant-Man i Wasp: Kvantumanija“ (Ant-Man and the Wasp: Quantumania) ili posljednji nastavci franšize „Brzi i žestoki“ (Fast & Furious). To nisu filmovi. To su skupo plaćeni Excel proračuni preobučeni u CGI efekte. Rezultat je savršeno ispolirana, tehnički pismena – praznina.

Jedan od glavnih krivaca za ovu sterilnost je takozvano „pisanje po komitetu“. Scenario više nije plod nečije ideje i mašte. On je proizvod koji prolazi kroz ruke pedeset producenata, marketinških stručnjaka i fokus grupa koje testiraju reakcije publike. Svaki iole oštar ugao, politički nekorektna šala, autentična ljudska mana ili narativni rizik brišu se gumicom da se slučajno niko na planeti ne bi osjetio uvrijeđenim ili zbunjenim. Diznijev igrani rimejk „Male sirene“ (The Little Mermaid) ili „Snjeguljice“ (Snow White), čak i ako zanemarimo kolor korekciju glavnih junakinja, savršeni su primjeri ove sterilizacije. Likovi su postali moralno besprijekorni, beskrvni i samim tim nepodnošljivo dosadni. Umjesto živih ljudi sa kontradikcijama, dobijamo kartonske figure koje izgovaraju generičke poruke društvene odgovornosti.

Dodatni ekser u kovčeg kreativnosti zakucala je opsesija franšizama i takozvanim „IP-jem“ (intelektualnim vlasništvom). Holivud je shvatio da je lakše parazitirati na nostalgiji bioskopske publike nego smisliti nešto novo. Zato umjesto priča dobijamo beskonačne rimejkove, prikvele i spin-ofove. Pisci u ovom sistemu nisu umjetnici, već obični skretničari. Pogledajte filmove poput „Isterivači duhova: Ledeno carstvo“ (Ghostbusters: Frozen Empire) ili zadnju trilogiju „Ratova zvijezda“ (Star Wars). Radnja tih filmova ne služi razvoju likova, već postavljanju skrivenih smjernica i pripremi terena za sljedeći film, seriju ili igračku. Likovi ne razgovaraju, oni su tu više kao vodiči – objašnjavaju publici šta se desilo u prošlom dijelu i šta će se desiti u idućem.

Na kraju, tu je i dijalog – tačnije, njegova klinička smrt. Savremeni holivudski likovi patološki pate od takozvanog „bafizama“ (ironičnog, meta-brbljanja). Niko više ne tuguje, ne pati i ne ćuti. Ako planeta Zemlja eksplodira, glavni junak će se okrenuti prema kameri i reći: „Eto, to se upravo desilo“. Svaka dramatična situacija mora biti presječena jeftinom, ciničnom opaskom kako publici slučajno ne bi bilo previše neprijatno da osjeti stvarnu emociju. Ironija je postala štit protiv kreativne nesposobnosti. Dijalog u modernom blokbasteru ne zvuči kao ljudski razgovor, već kao niz spojenih tvitova i TikTok fazona.

Sterilnost holivudskog scenarija nije dokaz da su pisci izgubili talenat. To je sistemska odluka industrije koja je umjetnost zamijenila upravljanjem rizikom. Dok god publika bude poslušno kupovala karte za dvadeset i osmi nastavak iste franšize, bioskopska platna će ostati sterilne zone bezopasne zabave. Istinska kinematografija, ona koja provocira, boli i šamara, već odavno je pobjegla na margine nezavisne produkcije i kinematografiju izvan američkog kontinenta. Pitanje je samo kada će publika konačno odbiti da žvaće ovaj bljutavi, celuloidni obrok koji joj se servira sa trake.