Svetosavska sabornost

Bilo je u našoj istoriji vremena u kojima nismo imali svoju državu, svoje škole, ni institucije u kojima bismo odlučivali o sopstvenoj sudbini. Mijenjale su se granice i gospodari, dolazile i odlazile vojske, a srpski narod je opstajao rasut na različitim stranama. Ono što ga je kroz ta vremena povezivalo bila je vjera, a sa njom i Srpska pravoslavna crkva.

U njenim hramovima i manastirima čuvali su se molitva, jezik, pamćenje i svijest o pripadnosti jednom narodu. Crkva je dijelila sudbinu svog naroda, njegova stradanja i njegove nade. Bila je uz njega i onda kada su mnogi drugi odlazili, i onda kada je bilo najteže ostati.

Zato se o Srpskoj pravoslavnoj crkvi ne može govoriti kao o instituciji koja postoji izvan našeg istorijskog iskustva. Ona je utkana u naš duhovni i kulturni život, u porodicu, krsnu slavu, običaje i u sve ono što smo naslijedili od predaka i što smo dužni da predamo svojoj djeci.

Na početku tog puta stoji Sveti Sava.

Njegova veličina je u tome što je razumio da jedan narod, ako želi da traje, mora da ima duhovno uporište, uređenu zajednicu i sposobnost da razgovara sa svijetom. Kao monah, prosvetitelj i prvi srpski arhiepiskop, Sveti Sava je postavio temelje koji su nadživjeli i države i vladare njegovog vremena.

Bio je i izuzetan diplomata. U Nikeji je 1219. godine, u razgovorima sa carem Teodorom Laskarisom i carigradskim patrijarhom Manojlom, izdejstvovao samostalnost Srpske arhiepiskopije i postao njen prvi arhiepiskop. Znao je s kim treba razgovarati, kako izgraditi povjerenje i u kom trenutku zatražiti ono što je potrebno njegovom narodu. 

Taj diplomatski uspjeh imao je dubok i trajan smisao. Omogućio je da se crkveni život organizuje širom srpskih zemalja i da narod ima duhovno središte koje će ga povezivati. Sveti Sava je razumio da se položaj naroda u svijetu ne gradi samo snagom države, već i ugledom, znanjem, duhovnošću i sposobnošću da se sopstveni interes prepozna i predstavi drugima.

Na njegovim putovanjima, od Svete Gore i Nikeje do Jerusalima, ogledala se širina čovjeka koji je dobro poznavao svoj narod, ali i svijet u kojem je živio. Bio je duboko ukorijenjen u sopstvenu vjeru i tradiciju, a otvoren za susret i razgovor sa drugima. U tome je i danas velika pouka za nas.

Srpska pravoslavna crkva je kroz vijekove nastavila svetosavski put. U vremenima kada su rušene države i manastiri, njeni sveštenici, monasi i vjerni narod čuvali su ono što se nije moglo sačuvati samo oružjem. U najtežim okolnostima održavana je veza između generacija i čuvano sjećanje na one koji su bili prije nas.

Ta uloga nije pripadala samo velikim istorijskim ličnostima. Čuvali su je i obični ljudi, u svojim domovima i parohijama, prenoseći djeci vjeru i običaje. Zahvaljujući njima, naša istorija nije ostala zapisana samo u knjigama. Ona živi i u porodičnoj molitvi, slavskoj svijeći i okupljanju oko hramova.

Danas živimo u drugačijem vremenu, ali potreba za duhovnim uporištem nije manja. Možda nam je ono utoliko potrebnije što nikada nije bilo lakše izgovoriti tešku riječ, osuditi drugog i od jedne nesuglasice napraviti trajnu podjelu.

Svakodnevno se dijelimo oko politike, stranaka, ličnosti i događaja. Razlike u mišljenjima su prirodne i niko nema pravo da od drugoga traži da se odrekne sopstvenog stava. Ali moramo znati gdje je granica poslije koje političko neslaganje prerasta u neprijateljstvo među ljudima koji pripadaju istom narodu.

Prečesto tu granicu prelazimo. Prečesto u drugom čovjeku prvo vidimo njegovo političko opredjeljenje, a tek onda brata, komšiju, prijatelja ili člana porodice. A kada tako počnemo da gledamo jedni na druge, svaka naša podjela postaje dublja i svaka mogućnost razgovora teža.

Zato nam je potrebna sabornost. Ne kao zahtjev da svi mislimo isto, niti kao riječ koju ćemo izgovarati samo u svečanim prilikama. Sabornost podrazumijeva odgovornost prema zajednici i svijest da nas ono što nam je zajedničko obavezuje da jedni s drugima razgovaramo i kada se ne slažemo.

Sabornost se vidi u spremnosti da saslušamo drugoga, da ne ponižavamo onoga ko drugačije misli i da ne pristajemo na mržnju kao uobičajen način javnog razgovora. Ona se pokazuje u odnosu prema bližnjem, u porodici, na radnom mjestu, u javnosti i svuda gdje se naše riječi i postupci tiču drugih ljudi.

Srpska pravoslavna crkva ima posebno mjesto u tom okupljanju. Ona pripada svom narodu ma gdje on živio i ma za koga glasao. Pod njenim svodovima stoje ljudi različitih uvjerenja, ali su svi pozvani na istu molitvu, pokajanje, ljubav i međusobno poštovanje.

To ne znači da Crkva i ljudi u njoj treba da budu izuzeti od pitanja i odgovornosti. Kritika izgovorena sa brigom i poštovanjem ima svoje mjesto. Ali postoji velika razlika između želje da se nešto popravi i potrebe da se ponizi i razori povjerenje u ono što nas vijekovima okuplja.

Upravo zato treba da budemo oprezni s lakoćom kojom ponekad izgovaramo sudove o Crkvi, njenom sveštenstvu i vjernom narodu. Riječ koja se izgovori u trenutku gnjeva može ostaviti posljedice mnogo duže od povoda zbog kojeg je izgovorena.

Sveti Sava je, prema predanju, mirio zavađenu braću nad moštima njihovog oca Svetog Simeona. U toj slici sadržana je snažna poruka: porodični i narodni mir ne dolaze sami od sebe. Za njih su potrebni volja, smirenje i spremnost da se u onome sa druge strane ponovo prepozna bližnji.

Ta poruka je danas jednako važna kao i prije osam vijekova. Naše razlike neće nestati, niti je potrebno da nestanu. Ali moramo sačuvati prostor u kojem možemo da razgovaramo bez mržnje i da ostanemo braća i onda kada se najdublje ne slažemo.

Čuvajući Srpsku pravoslavnu crkvu, čuvamo živu vezu sa Svetim Savom, sa svim generacijama koje su nam prethodile i sa onima koje dolaze poslije nas. A čuvajući sabornost, čuvamo sposobnost da kao narod ostanemo zajedno i u vremenima kada su iskušenja velika.

Neka nam zato put Svetog Save bude podsjetnik da se narod gradi znanjem, mudrošću, dijalogom i vjerom. I da se istinska snaga zajednice najbolje vidi u njenoj sposobnosti da sačuva ljubav među svojim ljudima.

Jer Hristos je ljubav.