Svinjac i noć vještica

Ne znam da li je sreća dala ili nesreća, ali pripadam generaciji koja je odrastala u analognom dobu, a stasavala u digitalnom. Hoću reći, pamtim vrijeme kad su se susreti dogovarali usmeno, vjerujući da će se društvo ili osoba pojaviti na dogovorenom mjestu u dogovoreno vrijeme, a opet sam postepeno srastao sa načinom komunikacije u kojem je pet minuta kašnjenja smrtna kazna, jer je komunikacija permanentna i sveprisutna.

Kad sam bio osnovac, ako kažemo da se nalazimo „kod fonda“ oko sedam, to je to — nema beskrajnog detaljisanja i umaranja sitnicama. Ne želim da postanem taj čovjek koji romantizuje period u kome je proveo svoje djetinjstvo, jer svakome je njegovo djetinjstvo najljepši period života, ali da su stvari bile drugačije — bile su.

Isto tako, budući da je komunikacija bila ograničena usljed nedostatka mobilnih telefona, nerijetko se dešavalo da neko nekome bane na vrata, pozvoni i upita da li je taj i taj ili ta i ta tu. I onda, u skladu sa povratnim informacijama, prave se dalji planovi za druženje. Danas, u vremenu hiperintenzivne komunikacije, takve stvari su prosto nezamislive. Em su se smanjili dolasci u goste, jer danas svi, jelte, idemo po restoranima i postajemo profesionalni ručači ručkova, em i ako neko dolazi — to se najavi mjesec dana ranije i potvrdi osamnaest puta preko poziva i poruka. E zbog toga sve ovo i pišem.

Svadbe petkom su dobre jer imaš dva dana da dođeš sebi. Subotnje svadbe su normativ, u to nećemo ulaziti, a svadbe nedjeljom, čak i da ti je rod najrođeniji, nezgodne su jer valja ući u ponedjeljak iz psihofizičkog minusa. Tako je i mene jedna sjajna svadba upropastila u petak, pa sam subotu proveo oporavljajući se fizički i mentalno, gledajući serije po cijeli božiji dan, uz brzu hranu i beskrajno skrolovanje po mrežama, dok mozak trune i tijelo atrofira, dopamin se luči površnim validacijama i osjećajem da radiš nešto korisno.

U jednom trenutku, popodne, neko zvoni na vrata. Da stvar bude gora, kako je Noć vještica globalni fenomen, meni padne na pamet da uzmem čitati Edgara Alana Poa i njegovog „Gavrana“, i nije prošlo ni sat vremena — zvono na vratima odjeknu kroz stan kao atomska bomba u mojoj glavi. Ko sad u ova doba ima meni da zvoni? Poštari, i ako zvone, zvone u toku radnog vremena i radnim danima. Od komšija imam jednog prijatelja, jer sam skoro doselio, i nije nijednom pozvonio od kako se znamo, čujemo se telefonom.

Pogledam na špijunku, kad ono gomila klinaca sa maskama i ispruženom kesom stoji ispred vrata. Na prvu nisam znao kako da odreagujem; otvorio sam vrata i zbunjeno odgovorio kako nemam nikakve slatkiše u kući (pošto su maloljetni, pivo kao poklon nije opcija). Vratio sam se i dao im dvadeset maraka i izvinio se što sam nepripremljen dočekao jedan tako svečan kapitalistički praznik. Apsolutno nisam bio pripremljen za ovakvu situaciju, pa mi je samim tim bilo još komičnije — i to što sam vidio, i kako su se oni smušeno ponašali, i to kako sam ja reagovao. Da ne govorim da sam se nagruvao bijelog luka, tako da je kontaminacija zračila dva metra oko mene. Da sam imao glogov kolac, bio bi spreman da postanem novi Van Helsing.

Mnogi ljudi, čak i neki moji prijatelji, su radikalni protivnici ovakve vesternizacije naše omladine, ali ja to zaista ne doživljavam tako ozbiljno. Moramo prihvatiti da su klinci danas dio ne samo naše sredine i kulture, nego i jedne globalne zajednice koja putem društvenih mreža prodire u sve pore društva, kao voda u bušan čamac. To je nezaustavljivo, ali je sanacija potencijalne štete moguća. Uz adekvatno vaspitanje koje dolazi iz kuće, i minimum kvaliteta školskog sistema, sve se to da popraviti.

Noć vještica nije čak ni samo zapadna, koliko anglosaksonska tradicija koja se u spoju sa čarima neoliberalnog kapitalizma razvila u jedan globalni trend. Ne vidim pretjeranu opasnost po duše naše omladine tako što imitiraju svoje vršnjake; isto tako smo usvojili i rokenrol, i kaubojske filmove, i Holivud, pa smo opet prezervirali svoj identitet.

Kad je već tema Noć vještica i fetišizacija ljudskih strahova, moram da se prisjetim jedne priče iz sela moje majke, kod Kneževa. Naime, sjedilo se do kasno u noć i pričale su se strašne priče, kako stvarne tako i izmišljene, ali tako i one stvarne obogaćene detaljima koje pripovjedač sam odredi. Od svih prisutnih, moj rođak, poznat po svojoj koloritnoj i duhovitoj prirodi, imao je ispred sebe put od nekih par stotina metara od naše porodične kuće do svoje. Dok se vraćao, u jednom trenutku je osjetio kako je nešto šušnulo u mraku, i pod utiskom priča koje je čuo, pomisli da je riječ o strašnoj aveti ili nekoj utvari, počeo je bezglavo da trči prema svojoj kući.

Kako je više gledao iza sebe, a manje ispred sebe, tako je moj dobri Piksi imao blizak susret sa svinjcem koji se ispriječio na putu prema kući, tako da je zveknuo glavom direktno u zid i zavalio se unazad. Srećom, nije bilo većih posljedica niti oštećenja, ali pamtim komentar mog ujaka na tu njegovu avanturu: „Eto, Piksi uteče od đavola, ali od svinjca nije mogo uteći.“