U nastavku je nepročitano završno obraćanje!

Vidim da se na početku ovog obraćanja ne polaže zakletva, ali ja bih želio da naglasim da ovim obraćanjem nemam namjeru da bilo koga uvrijedim, već samo da predstavim svoje viđenje cijelog ovog procesa i mog učešća u njemu kao nekoga ko je tu samo zato što je poštovao Ustav i zakon!

Ja sam Miloš Lukić i vršilac sam dužnosti direktora JU Službeni glasnik Republike Srpske.

Zakonom o objavljivanju zakona i drugih propisa Republike Srpske, članom 2. je definisano da je Službeno glasilo Republike Srpske „Službeni glasnik Republike Srpske“, a narednim članom da se u „Službenom glasniku Republiku Srpske“ objavljuju propisi i drugi akti koje u okviru svoje nadležnosti donose institucije Republike Srpske. Ovo je činjenica i to činjenica koja dokazuje sav besmisao optužnice na osnovu koje se danas ovdje nalazim.

Jedno od pravila novinarstva, koje kao poziv jako cijenim i čije osnove sam učio na fakultetu, jeste da su činjenice svete, a komentari slobodni! Mislim da bi tako trebalo da bude i u pravu! Tj. da u pravu ne bi ni trebalo da bude komentara, već isključivo činjenica!

Tako sam učen, a i zdrava logika nas uči da poštovanje zakona nije ono zbog čega dolazite pred sud već da se to dešava upravo ako zakone ne poštujete.

Ne bih komentarisao političke aspekte svega što smo imali priliku da čujemo i vidimo od početka ovog procesa. Ali, moram da kažem da ni tada, a ni danas, nije jasno kako može biti kriv neko ko radi u skladu sa svojim zakonskim ili ustavnim ovlaštenjima, a to stoji u optužnici ovog tužilaštva!

Kada već govorim o toj optužnici, naravno da logika, ali i elementarna pristojnost, nalažu da kada neko piše bilo koju optužnicu, a posebno onu koja će privući pažnju kakvu je ova privukla, vodi računa o svemu, jer se na osnovu takve optužnice nekome sudi, a koliko je ovaj tužilački tim vodio „računa o svemu“, pa i poštovanju ne samo nas osumnjičenih već i ovog suda, najbolje govori činjenica da je neko prebrojao da se na 11 stranica optužnice nalaze 492 pravopisne, štamparske i gramatičke greške! A o velikoj količini pravnih i ostalih nelogičnosti su dovoljno rekli moji prethodnici!

Sve to je dovelo do toga da javnost, koja pokazuje ogromno interesovanje za ovaj proces, danas, manje nego na početku, zna kome se i zašto ovdje sudi i šta je tužilački tim želio da dokaže.

Zašto kažem kome? Zbog toga što se ovo suđenje kroz svoj tok pretvorilo u suđenje Dejtonskom sporazumu, njegovim aneksima, pa i samoj BiH na „Dejtonu“ zasnovanoj. Kada pitam zašto se sudi, to pitanje je toliko logično prije svega zbog onoga što sam ranije rekao, a to je da smo poštovali Ustav i zakone kako i stoji u optužnici, a sa druge strane i zbog toga što smo imali priliku da kroz iskaze inspektora vidimo da se ovdje možda sudi baš zato što je postojao određeni pritisak na istražne organe i tužilaštvo! Mnogo je pitanja koje je otvorio ovaj proces i stekli smo utisak da se na mnoga od tih pitanja odgovori nalaze izvan ove sudnice!

Pripadam grupi ljudi u okviru svoje generacije koja voli da naglašava sintagmu „sve smo radili prvi“ ili „sve smo rekli prvi“ i te sintagme najbolje opisuju naš odnos prema sistemu.

Prvi smo tu da ga kritikujemo i popravljamo, ali i prvi da o njegovim greškama govorimo isključivo očekujući da sistem samo radi svoj posao.

Zato ne možete a da se ne osjećate ljudski poraženo kada shvatite da tužilaštvo ne samo da samo ne radi svoj posao, već svojim postupcima uništava sistem. Jer kako drugačije nazvati ono što smo gledali ovdje i sve ono o čemu su govorili predsjednik i advokati?

Za ovaj tužilački tim ta situaciju u kojoj treba „samo raditi svoj posao“ je izgleda jako težak zadatak! Možda po prvi put nisam srećan zbog toga što smo bili u pravu kada smo govorili prvi da je ovaj tužilački tim klasičan politički instrument jer nema drugog objašnjenja za takav njihov odnos, ne samo prema nama kao optuženima, već i prema ovom sudu!

Ne mogu a da ne pomenem koliko je sam ovaj proces uticao ne samo moj već i na odnos i brigu mnogih za pravdu na ovom prostoru!

Osim ovoga o čemu sam ranije govorio, dio sam generacije koja u isto vrijeme odgovore na poziciju pravde u BiH traži čitajući Andrića, ali i konsultujući deepseek, samo zato što su modeli vještačke inteligencije na kojima radi ChatGPT već prevaziđeni. I u jednom i u drugom izvoru najčešće dobijemo odgovor da u BiH nikada nije bilo pravde kada su na nju uticali stranci. A stekli smo snažan utisak da su stranci uticali na tužioce! Andrić bi takva i slična dešavanja opisao mišlju o tome kako su se „ljudi podijelili na progonjene i one koji gone. Ona gladna životinja koja živi u čovjeku i ne smije da se pojavi dok se ne uklone prepreke dobrih običaja i zakona sad je oslobođena. Znak je dat, prepreke su uklonjene“.

A jedan od odgovora koji sam od vještačke inteligencije dobio na zadate parametre o ovom procesu jeste da on može predstavljati kraj jedne i početak druge epohe u BiH. Koliko sam ja upoznat obično se govori da se epohe ne završavaju kalendarski već nekim događajem. Pa se tako kaže da je HH vijek počeo 1914. godine pucnjevima jednog heroja nedaleko odavde. Još uvijek se raspravlja da li je HHI počeo rušenjem kula blizankinja, korona virusom ili pojavom vještačke inteligencije u obliku i načinu korištenja kakav danas imamo. I vjerovatno je na tim osnovama i zasnovana pretpostavka da će ovaj proces predstavljati vododjelnicu epoha, možda ne samo u pravosuđu.

Mislim da presuda koja se donese nakon ovog procesa ne bi trebala da započne epohu koja će u BiH dokazati osim što znamo da je istorija učiteljica života i da neko kod nas povremeno siluje učiteljicu, da se slično može desiti i pravdi, koja za razliku od istorije na očima ima povez, pa u cijeloj toj situaciji može biti i dodatno izmanipulisana da i ne shvati ko joj je to zlo učinio!

Takva epoha, u kojoj bi se izgubila vjera u pravo i pravdu bi bila pogubna za ovo društvo, a čini mi se da toga ovaj tužilački tim nije svjestan ni danas, kao što nije bio ni prije godinu i po dana kada da je svu svoju nesvjesnost pokazao upravo optužujući predsjednika Republike nastale padom Berlinskog zida, deklaracijom 9. januara ili možda i mnogo ranije, idejom koja se rodila u zbjegu na Kozari!

Bilo koji od ovih odgovora kao i neki drugi može biti tačan u određivanju početka jedne epohe, jednako koliko je tačna i tvrdnja da je tužilaštvo kod najmanje jednog naroda u BiH otvorilo vrata epohe u kojoj je trajno i moguće nepovratno ukaljalo kredibilitet pravosuđa i tužilačke profesije. Na sudu je da ta vrata zatvori i sačuva ne samo zakon već i čast!

Starije generacije su pored ovog kompleksa prolazile gledajući u njega i prisjećajući se vojničkih dana, naše generacije i generacije naših roditelja su od njega okretale glavu prisjećajući se šta je on predstavljao devedesetih, a tužilaštvo danas želi da i generacije koje dolaze to isto rade zbog odnosa koji je prema pravu i pravdi pokazan u ovom slučaju.

Koliko sam upoznat, presude su se kod nas u nekom ranijem periodu donosile „u ime naroda“, a u ovakvim sistemima u kojima mi živimo, možda bi to trebalo posebno akcentovati pa ih izricati u množini, „u ime naroda“ , a ovaj tužilački tim nas ubjeđuje ne samo da treba donijeti osuđujuću presudu zbog poštovanja Ustava i zakona, već i da treba donijeti presudu koja neće biti u ime naroda, već na štetu naroda i u svrhu jačanja tenzija među narodima, stvarajući ogromnu frustraciju optužujući najvišeg predstavnika jednog naroda, i to naroda koji se u svojoj himni Bogu obraća sa „Bože pravde“!

Novinari su me ispred jednom prilikom pitali da li se kajem? Kao neko ko je u životu platio tri prekršajne kazne zbog toga što sam zaboravio da produžim parking, ne kajem se jer znam da sam radio u skladu sa Ustavo, zakonom, statutom Službenog glasnika Republike Srpske i u najboljoj namjeri da Ustanova obavi od Republike povjerene joj zadatke.

Na kraju bih samo da kažem nešto što ste već čuli!

Ovo su činjenice, a činjenice su svete, a od vas očekujem samo da radite svoj posao. Hvala.