Gledali ste film "Gravitacija", sa Sandrom Bulok i Džordžom Klunijem? Ispostavlja se da je takav zaplet vrlo realna mogućnost u stvarnom životu.
Naime, naučnici su zabrinuti i vjeruju da Keslerov sindrom predstavlja stvaran rizik dok se svemirska trka ponovo zahuktava.
Šta je Keslerov sindrom?
Naučnici NASA Donald Kesler i Barton Kur-Pale su još davne 1978. došli do potencijalno problematičnog scenarija. Naime, oni su upozorili da, ako čovječanstvo nastavi da šalje sve više svemirskih letjelica u kosmos, upašće u nevolje jer se oko Zemlje pravi sve veća "gužva" i povećavaju se šanse za sudare.
"Potrošene rakete, sateliti i drugi svemirski otpad nakuplja se u orbiti povećavajući vjerovatnoću sudara sa drugim otpadom“, objašnjava NASA.
"Nažalost, sudari stvaraju još više krhotina stvarajući lančanu reakciju sudara i još više krhotina što je poznato kao Keslerov sindrom po čovjeku koji je prvi predložio to pitanje, Donaldu Kesleru", dodaje se.
Danas, neki stručnjaci su uvjereni da je samo pitanje trenutka kada će se Keslerov sindrom pokazati istinitim.
"Keslerov sindrom će se ostvariti. Ako je vjerovatnoća sudara toliko velika da ne možemo da postavimo satelit u svemiru, onda smo u nevolji“, smatra Džon Krasidis, profesor inovacija i stručnjak za svemirski otpad na Univerzitetu u Bafalu u Njujorku.
Kritična masa otpada oko Zemlje
Trenutno više od 10.000 satelita kruži oko Zemlje. Osim toga, više od 100 triliona komada starih satelita još kruži oko planete, a povremeno padaju u Zemljinu atmosferu i sagorijevaju.
Kesler je objašnjavao da kada količina krhotina u određenoj orbiti dostigne nešto što se zove "kritična masa“, sudari počinju čak i ako nema novih objekata lansiranih u orbitu.
"Kada započne kaskadna kolizija, rizik za satelite i svemirske letelice se povećava sve dok orbita više ne bude upotrebljiva“, kaže NASA.
Kesler je procijenio da će biti potrebno 30 do 40 godina da se dođe do ove tačke. Danas neki stručnjaci smatraju da smo već na kritičnoj masi u niskoj orbiti oko Zemlje, koja je otprilike 900 do 1.000 kilometara.
Događaji posljednjih godina uključuju deaktivirani ruski satelit koji se razbio u američki satelit 2009. godine, a 2021. godine, ruska raketa koja je uništila jedan od sopstvenih satelita u okviru testa primorala je astronaute na ISS da preduzmu hitne procedure, podsjeća "Led Bajbl".
Keslerov sindrom mogao bi da okonča život kakav znamo
Ako sateliti i otpad uđu u lančanu reakciju sudara, život kakav poznajemo mogao bi da se završi.
Sateliti bi mogli da budu uklonjeni, što bi izazvalo ogromne prekide interneta i vaj-faj mreža. Telefoni bi takođe mogli da postanu neupotrebljivi. To bi čak značilo i potencijalni kraj TV-a i Dži pi esa.
Na kraju, i vremenski sateliti bi mogli biti uklonjeni, što bi nas potpuno izbacilo iz kolosijeka.
"Vremenski sateliti igraju važnu ulogu u raznim industrijama, uključujući poljoprivredu, ribarstvo i transport, predviđajući i ublažavajući efekte nepovoljnih vremenskih uslova“, kažu Amrit Mariapan i Džon Krasidis u svom radu iz 2023. pod naslovom "Keslerov sindrom: izazov za čovječanstvo“.
"Sateliti daljinske detekcije daju značajan doprinos istraživanju resursa i praćenju pojava kao što su poplave, suše, vlaga u zemljištu, šumski požari, zdravlje vegetacije, degradacija šuma, nadzor putne infrastrukture, itd. Koristi ih i vojska za snimanje slika visoke rezolucije strateških lokacija, praćenje neprijateljskih aktivnosti i procjenu potencijalne prijetnje“, objasnili su i dodali da bi to moglo da napravi haos i u zdravstvu, sa medicinskim uređajima van mreže.
Problem u ovoj situaciji, ako dođemo do onoga što je Kesler nazvao stadijumom "kritične mase“, je da tada postaje previše opasno slati bilo šta u svemir zbog lančane reakcije koja postoji oko planete sa krhotinama koje lete ogromnom brzinom.
Kako zaustaviti Keslerov sindrom
Mariapan i Krasidis pišu da se "recikliranje svemirskog otpada pojavljuje kao obećavajuće i dugoročno održivo rješenje za ublažavanje svemirskog otpada“.
Još jedna kratkoročna opcija koju neki koriste je da otpad deorbitiraju i puste da izgori u atmosferi Zemlje. Ipak, ta varijanta iako može da otkloni neposredne prijetnje, rizična je i predstavlja veliki ekološki problem, kao što je uništavanje ozonskog omotača.
"Prenamjenom otpuštenih satelita i otpada u korisne materijale za podršku drugim svemirskim misijama, ova strategija recikliranja predstavlja scenario u kojem svi dobijaju, promovišući održivost životne sredine i efikasnost resursa u istraživanju svemira“, kažu Marijapan i Krasidis, prenosi "Nova".
