U posljednjem pismu koje je Nikola Tesla napisao majci, Georgini Đuki, izrazio je duboku tugu, osjećaj težine i zabrinutost za njeno zdravlje.
Tesla se osjećao potišteno i želio je da bude sa njom kako bi joj donio čašu vode. Sve godine koje je proveo služeći čovječanstvu donijele su mu samo uvrede i poniženja. Opisao je i čudne zvukove koje je čuo, poput zapomaganja na nepoznatom jeziku, pa je izrazio strah da možda gubi razum.
Tesla je planirao da se vrati kući u Jugoslaviju, pa je osjećao sve veći nemir zbog stanja svoje majke. Međutim, morao je da izvrši neodložne obaveze prema američkoj vladi i zbog toga nije mogao odmah da joj ode u posjetu.
U trenutku kada je uspješno demonstrirao svoj eksperiment bežičnog prenosa električne energije u Kongresnoj dvorani, umjesto trijumfa osjećao je prazninu, shvatajući da je propustio nešto važno u životu.
Nakon što je saznao za majčinu smrt, Tesla je osjećao duboko kajanje i ravnodušnost prema svemu što se događa, pa tako i prema uništenju njegove laboratorije.
"Ovo ću pismo položiti na tvoj grob kad stignem na naše seosko groblje. Sada vjerujem u ono što nikad nisam, da si tamo, negdje, još uvijek 'Ti' i da tvoj život nije zauvijek prestao", napisao je.
"Sad mi je žao što nikad nisam htio da se družim s Turcima jer su oni pjevali iste tugaljive pjesme kao one iz mojih praskozorja. Sada se sjećam da su oni znali puno više nego ja o svim tim stvarima koje, tek sad, spoznajem. Zalud moje godine provedene u nauci, kad su bile jalove. Moli, tamo, za mene, majko, ako možeš, tom maurskom tužaljkom za izgubljenu dušu svog sirotog neukog sina…", zaključio je Tesla u svom pismu, a prenio "Net.hr".
Njegovo pismo postalo je svojevrsno oproštajno pismo, u kojem izražava vjeru u neku višu božansku silu. Na kraju, on priznaje da su njegove godine posvećene nauci bile jalove i moli majku da se moli za njegovu izgubljenu dušu.