Prije tačno 100 godina, 2. februara 1924. godine, u Mostaru je umro Aleksa Šantić, pjesnik, akademik, kosmopolita i rodoljub, bio je takva ljudska i stvaralačka veličina da i dan danas, vijek nakon smrti, važi za jednu od ključnih figura multietničkog Mostara i Hercegovine.
Ovaj, prije sega, srpski, hercegovački, ali i svjetski pjesnik, živio je kratko. Umro je u 56 godini. U svojim pjesmama ostavio je vječni pečat u kojima je opjevao svoju zabranjenu Ljubav Anku, koja je bila katolkinja, ali i svoju usamljenost i tugu, pronalazeći na taj način lijek i utjehu.
Šantić je bio jedan od osnoviča srpskog kulturnog društva Prosvjeta, srpskog pjevačkog društva "Gusle, časopisa "Zora" i upravo na tim temeljima srpska zajednica u Mostaru i danas gradi svoj identitet.
Najveća kulturna manifestacija koja se održava u Mostaru, koja živi i danas, je "Šantićeve večeri poezije".
Šantić i njegova djela bili su motiv za povratak Srba u Mostar poslije posljednjih ratnih dešavanja devedesetih.
Šantić je rođen u Mostaru 27. maja 1868. godine, u trgovačkoj porodici, završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani, ali ga porodični posao nije zanimao, pa se posvetio pisanju pjesama od kojih su čuvene „Golub“, „Bosanska vila“, „Nova Zeta“, „Javor“, „Otadžbina“...
U Prvom svjetskom ratu zatvaran je kao talac i optuživan zbog svojih patriotskih pjesama, poput: “O klasje moje”, “Hljeb”, “Moji očevi”, “Pjesma podzemna”, “Moja otadžbina”, “Ostajte ovdje”, “Mi znamo sudbu”.
Dan Šantićeve sahrane možda je najbolje opisan u knjizi Josipa Lešića „Roman o pjesniku“, u kojoj je navedeno da su u Mostar toga dana stigle brojne delegacije iz svih krajeva Hercegovine i regiona, mnogi su pješačili i 50 kilometara da bi ispratili svog omiljenog pjesnika na vječni počinak. Na sahrani je govorilo 15 govornika, a tužna povorka kretala se nekoliko sati.
"Na kućama vise crni barjaci, fasada Opštinskog doma pretvorena je u jednu crnu masu, pa su čak i ulični fenjeri obavijeni crnim krepom. U crno utonula varoš pruža dirljiv prizor ucviljene majke za izgubljenim sinom ... A narod, bilo muslimani, pravoslavci ili katolici, podjednako je tugovao i oplakivao svog velikana i pjesnika. Svi su govornici istakli Aleksu Šantića kao pjesnika jedinstva i bratstva, ali kao da je to najdirljivije učinio mujezin, koji je pri prolasku sprovoda sa minareta Cerničke džamije toplim glasom otpjevao poslednju molitvu praštanja", napisao je Lešić.
Prema Šantićevoj biografiji snimljen je film „Moj brat Aleksa“. Njegov lik se danas nalazi na novčanici od 10 konvertibilnih maraka. Brojne škole i ulice nose njegovo ime, a podignuto mu je i nekoliko spomenika, od kojih je najpoznatiji onaj u istoimenom parku u njegovom rodnom Mostaru.
U kući svoga zeta Svetozara Ćorovića, takođe književnika, Šantić je proveo posljednje godine života. Tu se nalazi i spomen-soba s bibliotekom u kojoj se čuvaju njegovi vrijedni rukopisi i predmeti iz privatnog života, kao i radni sto na kojem su nastajala pjesnikova djela.
