Kada je 1787. godine stigao na svijet u Tršiću blizu Loznice, dodijeljeno mu je ime Vuk, da bi se sačuvao od zlih sila, prema narodnom vjerovanju jer su djeca prije njega umirala. I ostao je sačuvan i postao čuven - najznačajniji srpski lingvista 19. vijeka, reformator srpskog jezika, sakupljač narodnih umotvorina i pisac prvog rečnika srpskog jezika. Vuk Karadžić najznačajnija je ličnost srpske književnosti prve polovine 19. vijeka, uvršten je u 100 najznamenitijih Srba.
Njegova gramatika „Pismenica serbskoga jezika po Govoru prostoga naroda napisana“, napisana po uzoru na gramatiku slavenosrpskog jezika Avrama Mrazovića, objavljena je u Beču 1814. godine. Bila je to prva gramatika govora "prostoga naroda". Dopunjena je uz prvo izdanje „Srpskog rječnika“ 1818. godine.
Osnovna karakeristika gramatike, u kojoj je primjenjen Adelungov princip "piši kao što govoriš, čitaj kao što je napisano“, upotrebu jezika je dovela do savršenstva.
Zahvaljujući Vuku Karadžiću srpski jezik za svaki glas ima svoje slovo, a ovako je Vuk Karadžić pisao o jeziku.
"Jezik je hranitelj naroda. Dokle god živi jezik, dokle ga ljubimo i počitujemo, njim govorimo i pišemo, pročišćavamo, dotle živi i narod, može se među sobom razumijevati i umno sajedinjavati, ne preliva se u drugi, ne propada." (Vukovi zapisi)
"Važnost knjige ne cijeni se po njezinoj veličini, nego po onome što je u njoj i od koga je.“
"U našijem je narodnijem pjesmama za nas najdragocjenija čistota i sladost našega jezika: kad bi književnici to poznavali, onda oni ne bi kvarili i grdili najveću dragocjenost svoga naroda, svoj narodni jezik, nego bi se trudili naučiti ga iz narodnijeh pjesama."
"Pismo je otvorilo put umu ljudskome, da se približi k Bogu po mogućstvu svome." (iz predgovora Prvom srpskom bukvaru)
