Branko svog prijatelja nije oslovljavao imenom, već sa "jarane moj", pa čak ni on nije uspi da ga spriječi u namjeri da se ubije skokom sa mosta.
"Više puta sam se uvjerio u nevjerovatnu vizionarsku darovitost našeg velikog Branka Ćopića", izjavljuje Toma Kuruzović (85), poznat kao Ćopićev lik "Nikoletina Bursać".
U to se, nažalost, uvjerio i Momčilo Srećković, koji je te kobne noći, nije uspio da spriječi Ćopića da izvrši samoubistvo skokom sa mosta. Branko je rekao da mu je dosta svega i da mu ostavlja "ključeve dućana koje može da baci u Savu".
Nije ga Momčilo tada ozbiljno shvatio
U dokumentarnom filmu "Moja mala iz Bosanske Krupe", reditelja Puriše Đorđevića, prikazana su posljednja dva sata života ovog velikog srpskog pisca.
Film se temelji na dirljivom svjedočenju Momčila Srećkovića, iz sela Zabrežja kod Obrenovca, koga su Ćopić i njegova žena Bogdanka školovali u Beogradu kada je bio dječak. Zahvaljujući Srećkoviću, koji je kasnije postao novinar uz Ćopićevo pomaganje, "Novosti" su dobile proširenu verziju njegovog svjedočenja.
Ko je bio Momčilo Srećković koji nije uspio da spriječi Ćopića da se ubije?
"Upoznao sam Branka 14. jula 1964. kada sam primio nagradu Poletarca za najbolju pjesmu, a on je bio član žirija. Ni danas ne znam zašto sam mu se dopao, ali Branko i njegova žena Bogdanka su došli u selo i predložili mojim roditeljima da me školuju kod njih", prisjeća se Srećković.
Proveo je gotovo pet godina u njihovoj kući, gdje je postao kao rođeni sin i naučio mnogo važnih životnih lekcija. Na početku je bio plašljiv, označavao je kredom svaki kutak grada kako bi se lakše snalazio. Zahvaljujući Branku, upoznao je tajne Beograda i života u njemu. Branko mu je podijelio lične priče, uključujući anegdote iz djetinjstva, priče o porodici, prvim ljubavima i počecima svoje književne karijere. Sjećao se i svog prvog dolaska u Beograd 1935. godine, kada nije imao doček, pa je prenoćio ispod savskog mosta.
U međusobnom odnosu, Branko Ćopić nije ga oslovljavao imenom, već "jarane moj", što je još jedan primjer njegove iskrene brižnosti prema svom mladom štićeniku. Iza ovog izuzetnog pisca ostala je ne samo književna baština već i izuzetno dirljiva priča o odnosu koji je izgradio sa Momčilom Srećkovićem, koja svjedoči o njegovoj humanosti i brižnosti prema mladima i njihovom obrazovanju.
Tog ponedjeljka, 26. marta 1984, kada je definitivno odlučio da okonča život, Ćopić se javio upravo Momčilu.
"Branko me je oko dva po podne pozvao telefonom da hitno dođem, jer ima nešto važno da mi priča. Odmah sam krenuo za Beograd, a kad sam stigao, on već nije bio kod kuće. Cica mi je rekla da je u depresiji i da sjedi u parku. Našao sam ga na klupi, nije okretao glavu, samo mi je rekao: Tužan sam ti, jarane moj. Dobio sam novi poziv za policijsko saslušanje, hoće da mi ogule kožu. Ali neće oni više da mi zagorčavaju život. Jarane moj, zatvaram svoj ‘dućan’, a tebi ostavljam ključeve da ih baciš u Savu.
Onda je predložio da prošetamo. Koračali smo od Terazija ka hotelu Moskva, pa je htio da sjedimo u bašti i popijemo po koktu. Branko je mnogo i brzo pričao, od toga da su mu najdraži Doživljaji mačka Toše i da je proza njegov domen, rudnik, do toga da nikada ni na koji način ne treba da se bavim politikom. Na njegovo insistiranje krenuli smo ka Zelenom vencu, iako je već bilo sedam uveče. Nije prestajao da priča – govorio je da su njegove bajke ukradene, nedosanjane, da su na naivne slike ljudi koje je imao pali studen i magla, a da su sve priče koje je napisao u spomen narodu koji ume da pljucka smrti u brk…
Po Srećkovićevom svjedočenju, tako su stigli i do savskog mosta – Branko je želio da mu pokaže kamenu klupu na kojoj je proveo prvu noć u Beogradu, i kako je bio nagnut, naočari su mu pale dole.
"Otrčao sam stepenicama da ih nađem, a kad sam se vratio gore, Branka više nije bilo. Okretao sam se u mraku okolo, kad sam ga konačno primijetio, on je već prešao polovinu mosta ka Novom Beogradu. Počeo sam da trčim i da ga dozivam, ali od zvona sa Saborne crkve koja su u tom trenutku zvonila nije mogao da me čuje. Ono što je za mene ostalo najstrašnije je to što sam stigao desetak koraka iza Branka kada sam vidio kako se naginje ka metalnoj ogradi i nestaje. Bio sam u šoku, odjurio sam dole skoro bez svjesti, Branko je ležao u lokvi krvi, a oči su mu bile širom otvorene…
Stigla je policija i Hitna pomoć, i kako ističe, tada je uslijedio novi šok – ispitivali su ga zašto nije spriječio Ćopićevo samoubistvo, ili da li ga je on možda gurnuo sa mosta… Ispitivanje je prestalo tek kada je Bogdanka došla u stanicu policije sa oproštajnim pismom koje je Branko ostavio, a koje je pronašla tek te noći.
"Ogromnu nepravdu je Branko doživio i veliko zlo. Skoro svi su ga ostavili i izdali – brojne kolege – pisci, mnogi drugovi – saborci, prijatelji. Njegova smrt prošla je sasvim tiho, a film Puriše Đorđevića donekle ispravlja tu nepravdu i rasvetljava istinu o tome zašto se Branko ubio.
Opraštajući se sa svojim prijateljem koji je tragično okončao život, Desanka Maksimović se sjetila lepih trenutaka koje su proveli zajedno.
Dva dana kasnije u Politici je objavila “In Memoriam” posvećen tragično nastradalom prijatelju:
"Bio mi je Branko Copić jedan od najboljih komšija koga sam ikada imala, sadrug, sabrat, s kojim sam često zajedno putovala po školama da čitamo djeci, čovjek s koim sam imala isto mišljenje o književnosti, a to je vrlo važno. Isto smo mislili i u ulozi poezije i književnosti u životu čovjekovom. Ne mogu prosto da zamislim da njega može smrt da uzme. Kada se samo sjetim njegovih divnih humoristickih priča. Kad god bismo, ma gdje, čitali on je bio glavni."
Posjedovao je humor, kako bih rekla, neizmišljen koji je izvirao iz naroda i koji je mogao i najvećeg skeptika da nasmije. Ne mogu da zamislim da će čovjek koji je zasmijavao cijeli naš svijet, sada raplakati sve one koje je tako dugo zasmejavao. Djeca će naročito žaliti Branka Ćopića, njegovu “Ježevu kućicu”, njegove divne “Oglase”. Mislim da nema njegove pjesme koju naša djeca ne znaju." Cijeli narod će Branka žaliti i kao čovjeka i kao pisca koji je našem narodu mnogo dao — napisala je Desanka za Politiku.
Neposredno nakon Ćopićevog samoubistva nije bila pronađena nikakva oproštajna poruka. Njegova supruga, Bogdanka – Cica, našla ga je kasnije, u limenoj kutiji “Pelikan” u kojoj je držala pribadače.
Pisac se oprostio riječima
“Sam je kriv za svoju smrt. Vadili su ga iz govana mnogi dobri drugovi pa nije pomoglo. Bio je tu i Hektor, ambasador iz Meksika, sada je u Turskoj, i Selim Numić, i Ratko Novaković, i Cica, Bog je ubio dabogda! I njegovi brojni čitaoci, ali ništa nije pomoglo. Pomozite joj da preživi ovu moju bruku i sramotu, ako je ikako moguće. Zbogom lijepi i strašni živote! Mart mjesec, 1984. godine!”
Stil/RTS
