Koji je povod? - pitaju konobari.

- Imam, vjerujte, veliki razlog - odgovara Branko.

Silazi do mosta. Okreće leđa zgradi Centralnog komiteta, preskače ogradu i strmoglavljuje se na beton. Sutradan štur izvještaj u novinama. Nervno rastrojstvo... Nigdje pitanja zašto... Zašto je Branko Ćopić bio prvi književnik koga je poslije rata javno napao sin naroda i narodnosti, najautoritativniji čovjek, Josip Broz Tito, proglašavajući za laž njegovu naivnu istinu? Nigdje pitanja zašto je Ćopić bio jedini pisac s posebnim dosijeom u Gradskom komitetu Saveza komunista Beograda kao i u Udbi, koji je zatvoren tek početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, pišu Večernje novosti.

"Taj božanski dar da nasluti, predvidi i hrabrost da to što sluti i – izgovori, ispostavilo se da je njegov proročanski um bio toliko snažan da pronikne u nevrijeme i poslije njegovog tragičnog kraja. On je na to upozoravao svojim književnim djelom, u kome se, umjesto revolucije zalagao za evoluciju. Nikad protivan, a vazda – antiprotivan. To ga je žigosalo, prokazivalo, proganjalo i progonilo do užasne smrti za koju se sam opredijelio krajem marta 1984. godine. Bio je uvjeren da će činom lične, fizičke žrtve poslati najsnažniju poruku – ne mogu i neću da preživim novi „Prolom“. Zemlju će nam rasturiti oni drugovi koji su je stvarali. To ja ne mogu da podnesem".

Ovdje nisu samo riječi sjećanja na velikana… U malenom Kuruzovićevom stanu, gdje od rukopisa u nastajanju knjige „Branko po Tomi“, igla ne bi imala gdje da padne. Kuruzović, ovdje, kao najvrijednije relikvije, čuva dosad neviđene i opipljive uspomene na druga i prijatelja.

Brankov mantil „barberi“, kupljen u Parizu, njegove olovke do cantimetra istrošene, ispod čijeg su „srca“ nastale mnoge priče, gumicu „pelikan“, na čijem je naličju pisac urezao krst… Perorez kojim je oštrio olovke, kutijica u kojoj je, ispod Brankovog mosta s koga se iz protesta prema nepravdi strmoglavio, nađeno njegovo oproštajno pismo koje završava rečenicom: „Zbogom lijepi i strašni živote…“

Kuruzović čuva i dugme sa košulje koje je sa Brankovom suprugom, Bogdankom Cicom, našao na mjestu gde se pisac ubio, razočaran u vrijeme u koje je polagao velike nade. I, vrijeme u kome nadu nije vidio.

Rukavi mantila su ručno porubljeni. Kragna je ponovljena, tako što je Branko onaj iskrzani dio okrenuo, pa je zašio kao novu.

- Bio je u svemu, vidite, jedan zaista skroman i štedljiv čovjek – govori nam Kuruzović.

- Njegova Cica mi je ispričala kako su kupili ovaj mantil koji vam pokazujem. Branko je probao, kazao: „A, ne dopada mi se, jer su džepovi mali, ne mogu u njih da stavim knjigu“. Parižani su, valjda poštujući Branka više nego mi sami, brzo odgovorili. Za nekoliko minuta iznutra su mu zašili nove džepove – da knjiga može da stane.

Kuruzović priča da je Ćopićeva satira za ono, komunističko vrijeme, bila ubojitija od puške. I on je toga bio svjestan. Prva je u režim opalila njegova „Jeretička priča“, 1950. godine, poslije koje je uslijedio Kongres antifašističkog fronta žena, boraca. Na ovom Kongresu, eto, govorio je i Tito. Branka je žigosao kao – izdajnika. U sali, dok je Tito govorio, bila je i Ćopićeva majka Soja. U crnini za najstarijim sinom i, od Branka starijom, ćerkom i za suprugom koji je, takođe, stradao u borbi sa fašističkim okupatorom.

Ustala je, poslije Titovog govora, prišla mu i u lice sasula: „Za mog Branka sve možeš da kažeš, ali da je izdajnik, to nikada da ne kažeš“.

- Kad je Tito umro – priča Kuruzović – našao sam se sa Brankom poslije mimohoda u Skupštini. „Šta si napisao u oproštajnoj posveti“, pitao sam ga. „Napisao sam“, kaže mi, „da je Tito došao iz bajke, u veličanstvenu borbu za slobodu i da se u bajku vratio“. Eto, to je napisao… Eto, koliko je bio plemenit čovjek. Nije likovao nad progoniteljem. Ali, sve je rekao, najsnažniju je priču ispričao svojom smrću. Bezrječni, najstrašniji roman je ispisao. Dobrica Ćosić, kada smo ubrzo poslije njegovog samoubistva otišli na Brankov most, gotovo istu rečenicu je izrekao: „Bezrečni roman, opomena za sva vremena“.

Kuruzović se sjeća dana te opomene.

- Ćopićeva žena, Bogdanka, pitala ga je kada će stići iz šetnje da postavi sto, da ručaju. Odgovorio joj je: „Sam ću postaviti, kad se vratim“. Nije ga bilo ni do podne, ni do predvečerja, tog 26. marta 1984. godine, kada se ubio. Našli su ga na betonu, pod mostom. Vidite, nije on bio tinejdžer, on je bio sedamdesetogodišnjak, koji je bio svjestan svog postupka. Meni je govorio: „Nikog nije briga što je očigledno da se naša lijepa zemlja rastače. Ja to ne mogu da podnesem i neću više da čekam tu smrt…“ Popeo se na ogradu mosta, leđima okrenut prema zgradi Centralnog komiteta na kojoj je bilo ispisano TITO, i skočio. Zapravo, strmoglavio se na beton. Prije toga, u hotelu „Moskva“, iz restorana sa sprata, gledao je u Savu, a ja vjerujem da je preko Save pogledom tragao za dalekim zavičajem… Častio je konobare, a kad su ga upitali koji je povod za takvo čašćavanje, kazao je: „Imam, vjerujte, veliki razlog…“ Brankov odlazak propratio je jedan šturi izvještaj i ukazivao je na njegovo, navodno, nervno rastrojstvo. Kakvo je vreme bilo, takav je bio izvještaj.

Toma Kuruzović, kojeg je sa Brankom upoznao Predrag Palavestra, u rukama ima čitave romane o svom višedecenijskom prijatelju. Znao ga je u dušu. On je, kako mu je veliki pisac govorio, bio njegov „najgrlatiji pronosilac kritike režima, sa pozorišne scene“.

- Kakvo nervno rastrojstvo, Branko je otišao jer nije mogao da podnese teret razočaranja. Govorio je, poslije njegove „Osme ofanzive“, kako su ga pitali – kakva ti je to ta, osma ofanziva, kad je bilo sedam zvaničnih. On je odgovarao, na svoj način, da je to njegova lična pobuna protiv novokomponovanih prvoboraca koji se bore „za svilengaće, a rasturaju svoje porodice“. Tako je govorio Branko i vazda žalio što mu vlasti nikada nisu dozvolile dramatizaciju njegove priče „Oproštaj sa Kosovom“. Bila je to opasna priča za državu. Pitao me je: Zašto, Tomo stalno preskaču onu priču o Kosovu. „Ja sam napisao istinu, a kažu mi da sam neprijatelj države, jer o tome pišem. A ja mislim da sam prijatelj, jer pišem i govorim o onome što nije dobro, a šta može da se popravi“.

Ćopić je otišao, zauvijek, kao opomena da se sprema raspad države i novi rat – govori Kuruzović.

- Ode, prije crnih konja i crnih konjanika. I sve mi se čini da i danas čujem ono što mi je govorio: „Vi hrabri živite, i opet preživljavajte ono crno i ono prošlo. Ono što vam ponovo dolazi. Ja ne mogu i neću“.

Nekoliko dana prije nego što ćemo se zauvijek rastati, sačekao sam ga poslije jedne književne večeri, povezao ga „ladom“, prema kući. A on mi je, zamislite, tražio da mu govorim „Otadžbinu“, Alekse Šantića – sjeća se Kuruzović.

- Ja započnem, a on nastavlja. Od reči do riječi govori cijelu pjesmu.