Rakić je rođen 30. septembra 1876. godine u Beogradu, a umro je u Zagrebu 30. juna 1938. godine od teške bolesti, nakon nekoliko operacija.

Uz Aleksu Šantića i Jovana Dučića, Rakić je treći veliki srpski pjesnik današnjice.

Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Beogradu, a Pravni fakultet u Parizu. Po povratku u Srbiju se oženio, a zatim zaposlio kao pisar u Ministarstvu inostranih dela 1904. godine.

Poslije studija na Velikoj školi u Beogradu i fakultetima u Francuskoj, kao svršeni pravnik, Milan Rakić je ušao u diplomatsku službu u kojoj će provesti trideset godina, službujući u Prištini, Skoplju, Solunu, Skadru, Sofiji, Bukureštu, Kopenhagenu, Londonu, Rimu.

Boravak u Prištini podstakao je nastanak kosovskog ciklusa, Kopenhagen je inspirisao stihove "Večitog putnika", u Rimu je, pogođen sestrinom smrću, napisao "Oproštajnu pesmu", koja je označila kraj njegovog pjesničkog stvaranja, i to devet godina pred smrt.

U diplomatskoj službi u inostranstvu bio je skoro do smrti kao poslanik Kraljevine Jugoslavije. Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 18. februara 1922. godine, a za redovnog 12. februara 1934. godine.

Njemu u čast ustanovljena je pjesnička nagrada Milan Rakić koju dodjeljuje Udruženje književnika Srbije.

Rakić se svojim prvim pjesmama pojavio u "Srpskom književnom glasniku" 1902. godine. Potom je objavio dvije zbirke pjesama /1903. i 1912. godine/, koje je i publika i književna kritika pozdravila sa oduševljenjem.

Njegove malobrojne pjesme odlikuju se najvišim umjetničkim osobinama i predstavljaju vrhunac u izražaju pjesničke škole koju je osnovao Vojislav Ilić.

On je pjesničku vještinu učio na francuskim uzorima, ali ih nije podražavao, već je ostao nacionalan i individualan.

Rakić je sa Šantićem najuspješnije obnovio srpsku rodoljubivu poeziju, na sasvim originalan način, bez poze i šovinizma. Njegovo je rodoljublje otmeno i plemenito, prožeto diskretnošću i smjerovima modernog mislioca.

Njegove misaone pjesme su jasne iako duboke, jednostavne i pored rječitosti, prisne, tople i utešne iako prožete najsnažnijim pesimizmom.

Napisao je ukupno 64 pjesme i nešto pozorišnih kritika, ali najveći dio onoga što je u poeziji stvorio, može da izdrži i najstrožiji kritički sud.

Posebno njeguje jedanaesterac i dvanaesterac, stihove zvučne i glasne, salivene i savršene, koji su za njega jedina dva stiha sposobna za izraz. Od lirskih oblika najčešći je sonet jer je ogledalo savršenstva i pjesničkog majstorstva.

Prevođen je na francuski, njemački, mađarski, bugarski, ruski, italijanski i engleski jezik.