Nada je slomljena od bola za dugogodišnjom prijateljicom koja je preminula poslije kratke, ali teške borbe sa kancerom pankreasa. Legende naše narodne muzike bile su decenijama nerazdvojne prijateljice, ali Topčagićeva kaže da je posljednjih dana komunicirala samo sa Meriminom ćerkom LJubicom.

- Ma, strašno, nevjerovatno! Kako ode žena i to kakva žena! LJubica, njena ćerka, piše mi sinoć sa Meriminog telefona. Ustvari već četiri ili pet dana mi je ona pisala s njenog broja i bilo mi je sve jasno. Strašno, nemam riječi, bez teksta sam. Poslije ovoga više ništa nije isto. Otkako sam čula za Marinka Rokvića i sad za Merimu, ništa više u mom životu neće biti isto. Ništa za mene ne postoji. Toliko sam tužna, i jadna, i očajna. Ona se do posljednjeg dana nadala da će se izliječiti, da će da prođe... – kroz suze priča Nada.

Merima NJegomir i Nada su mnogo toga prošle zajedno, mnogo je anegdota, lijepih i teških situacija koje će Topčagićeva pamtiti do kraja života. Ali danas želi da naglasi koliki je lav bila Merima.

- Znate li vi kakva je to žena bila?! Uvijek spremna da pritekne u pomoć. Sjetim se sinoć, eto kao da sam predosjećala tragediju, situacije kad sam bila u inostranstvu, a nije imao ko dijete da mi čuva. Merima se tu za čas stvorila. Dolazila je kod mog sina kad je imao upalu pluća. Bila je toliko brižna. Kad god mi je trebalo nešto samo - Merima, Merima, Merima... Ne mogu da dođem sebi. Nije mi do života.

Nada kaže da je upravo od Merime nedavno saznala i da je Marinko Rokvić vodio borbu za neizliječivom bolešću, a sve do tad je vjerovala da će njen kolega biti dobro.

- Bila je u mukama, u stravičnim bolovima, samo što meni LJubica nije htjela ni da kaže sve. Očajna sam. Jezivo je ovo. Ode takva žena, takav pjevač, takva osoba. Ne mogu da vladam sobom. Toliko se mučila, kad smo se čuli prije 20 dana, ona mi je rekla za Marinka da je ozbiljno bolestan. Ja sam do tad mislila da on ima bakteriju. Ali kad je ona meni rekla da oboje imaju kancer pankreasa, da je metastaziralo na jetru. Rekla mi je da je bila na nekoj ogromnoj hemoterapiji od 48 sati! Vjerovala je da će otići na operaciju i da će ozdraviti. A ja joj slala poruke „Piši mi Merimice“. Sinoć mi je njena ćerka poslala poruku: „Nadamo se boljem...“ I ta djeca su se borila u tugi i jadu. Meni moj Zlatko kaže nemoj da im dosađuješ, ali ja sam sjedela do tri ujutro i pitala se šta se dešava.

Topčagićeva kaže da je bila spremna i na kraj svijeta da ode da bi Merimi donijela lijek, ali bolest je bila jača. Skrhana bolom zbog smrti drage prijateljice Nada kaže da je čitav njihov život protekao u jurnjavi u borbi, a da se nisu ni sjetile da uživaju.

- Tako proleti život. Nije bitno više šta imaš u životu. Samo mi je posljednji put rekla: „Ne znaš ti Nado moja šta znači kad te ništa ne boli, kad možeš da se nasmiješ, da popiješ kafu, čuvaj to.“ Nisam smjela da je pitam da li je toliko jezivo boli. Uzimala je neke kapi, neke lijekove. Pitala sam je šta joj treba, hoće li da idem u inostranstvo, bilo gdje, da joj donesem lijekove. Rekla je samo: „Ništa Nado moja, sve je proletjelo, sve je prošlo...“ Sad kad gledam svoj život, naš život, shvatam da nismo uživali ni u čemu, jezivo, nikad nismo bili kod kuće, ni sa djecom, stalno jurile, pokušavale da stvarimo, a ustvari život je proletio. Koliko se samo borila za djecu, za njhove živote, da uspiju, da se školuju... A ni Marinko ni ona nisu doživjeli da sad u smiraj karijere uživaju malo – dodaje Nada Topčagić.