“Čekaj me, i ja ću sigurno doći” je po mišljenju mnogih, jedna od najljepših ikad napisanih ljubavnih pjesama. Napisao ju je Konstantin Simonov, a zbog okolnosti u kojim je nastala, ušla je u antologiju.
Simonov bio je veliki ruski pisac, pjesnik i patriota kojeg je sudbina često odvodila na ratne frontove. Beznadno je bio zaljubljen u Valentinu Serovu, tada najljepšu i najpopularniju glumicu.
Ona je, međutim, bila udata. Pošto je suprug general, koga je jako voljela, preminuo, Valentina je dugo patila. Potom se upuštala u mnogobrojne ljubavne afere, ali nikog nije uspjela da zavoli kao svog pokojnog supruga.
A onda, ratne 1940. godine upoznala je Simonova, koji je godinama maštao o njoj. Ušli su u vezu koja je bila sve ono o čemu je pisac maštao, ali, nevolje tek dolaze. Simonov je otišao na ratište i u jeku najvećih borbi shvatio je da se neće vratiti kući živ.
Jedino što ga je održavalo bila je fotografija i misao na svoju prelijepu Valentinu koja je željno iščekivala da joj se vrati. Tada je odlučio da joj napiše pjesmu koja će joj govoriti koliko je on voli, čak i kada ga ne bude više.
Pjesmu, koja je trebalo da stigne Valentini poslije njegove pogibije je stavio u džep, mirno iščekujući svoj sudnji dan. Međutim, dogodilo se čudo – jedinica u kojoj se Simonov nalazio nekako je izbjegla finalni udar neprijatelja, i pisac se, živ i zdrav, vratio kući svojoj dragoj, s pjesmom u džepu.
Vjenčali su se 1943., a pjesma o ljubavi koja nadjačava smrt u kombinaciji s “hepiendom” obišla je cijeli svijet, i prevedena na čak 35 jezika!
Tragičan kraj velike ljubavi
Ironično, nakon svih nedaća koje su prošli, Konstantin i Valentina u braku nisu imali sreće. Stalno pod budnim okom javnosti, počele su da kruže priče da je Valentina, dok joj je suprug bio na ratištu i pisao najljepše stihove, varala Simonova i to sa “budžovanom” – generalom Rokosovskim.
Danas se zna da je afera bila izmišljena. Valentina jeste radila kao dobrovoljna medicinska sestra u bolnici u kojoj se Rokosovski oporavljao od rana sa ratišta i da, jesu se sreli nekoliko puta, ali to je bilo sve! General je u to vrijeme već imao ljubavnicu, doktorku u toj bolnici sa kojom je 1945. dobio i kćerku, a Valentinu više nikada nije ni vidio.
Ipak, brak nije preživio tračeve. Konstantin Simonov je napustio suprugu 1957. a njen život je krenuo silaznom putanjom. Karijera joj je potpuno zamrla i postala je alkoholičarka. Jedna od najljepših žena Sovjetske Rusije umrla je sama i zaboravljena 1975. u Moskvi u 58. godini života, piše Istorijski zabavnik.
Ni Konstantin nakon Valentine nije pronašao sreću. Posvetio se karijeri i jedina porodica postale su mu knjige i stihovi. Umro je 1979. godine pokušavajući da, i pored protivljenja vojske, stvori arhiv sjećanja onih koji su se borili u Drugom svjetskom ratu.
Konstantinova oda besmrtnoj ljubavi i zanosu preživjela je do današnjih dana i danas je jedna od najpopularnijih poema ikada napisanih na ruskom jeziku.
Dodavši joj muziku pjevali su je i recitovali mnogi umjetnici širom svijeta. Kod nas, to su učinili Rade Šerbedžija i Toma Zdravković. Neki izvori kažu da je Zdravković odlučio da izvede ovu pjesmu nakon što je saznao da je bolestan.
