Jedan od najomiljenijih filmskih sportskih serijala svih vremena, “Roki“, stoji kao svjetionik među inspirativnim pričama o autsajderima. Borba anonimnog istoimenog boksera (Silvester Stalone) protiv svjetskog prvaka u teškoj kategoriji, Apola Krida (Karla Vedersa) nesumnjivo je jedan od najpoznatijih borbi u cijeloj kinematografiji, ali to nije jedini razlog zbog čega se film smatra legendarnim. U vrijeme pisanja scenarija Stalone je bio bez novca i na rubu odustajanja od glumačke karijere. Ali, kao i njegov kultni lik, Slaj je neumorno radio i iskoristio svoju priliku da snimi jedan od najpoznatijih filmova u istoriji kinematografije u kojem nije samo glumio već je i napisao scenario te ga režirao. Međutim, uprkos svih hvalospjevima za „Rokija“ i Staloneu tokom karijere, njegov uspon da zvijezda imao je i svoje slijepe rukavce. Upravo između dva „Rokija“ desio jedan takav slučaj. Prije nego što se „Roki 2“ pojavio na velikim platnima Stalone je radio na još jednoj sportskoj drami, „Paklena četvrt (Paradise Alley)
„Paklena četvrt“, prati braću Karboni, trojicu italijansko-američke braće, koji žive u dijelu Njujorka poznatom kao Hel Kičen 40-ih godina prošlog vijeka. Uvidjevši snagu svog najmlađeg brata Viktora (Li Kanalito), Kozmo (Stalone) i Leni (Armand Ašante) nagovaraju ga da se pridruži profesionalnim rvačima. Slično „Rokiju“, iako je film uokviren sportskom pričom o rvaču u usponu, okosnica filma je međuljudski odnosi između braće od kojih svaki ima različite karaktere i motive koji ih zbližavaju, ali ujedno i razdvajaju. Doko sva trojica dijele istu želju da poboljšaju svoje živote i pobjegnu iz neugodnog komšiluka njihovi ovim ciljevima dovode do zanimljivih kontrasta. Dok je Kozmo prevarant željan da na lak način dođe do novca, Leni je snažniji, bivši ratni heroj koji pati od posljedica svog vojnog angažmana. Između njih dvojice je Viktor, najdobronamjerniji i najsuptilniji brat uprkos svojoj impozantnoj fizičkoj pojavi. Iako je kontrast između glavnih likova već sam po sebi zanimljiva premisa, kroz sam film Kozmo i Leni prolaze kroz dramatične promjene karaktera što samoj priči dodaju dramatičnost i složenost. Dvojica braće kao menadžeri trećeg brata oslikavaju najbolje i najgore u ljudskoj prirodi služeći kao narativni kontrast koji filmu dodaje dubinu i složenost. Dok Leni sve više iskorištava Viktora, Kozmo počinje osjećati grižu savjesti zbog boli koji je nanio svom mlađem bratu svojim spletkama. Međutim, pred njima je borba koja se mora dobiti, pa su braća primorana naći način kako da pobjede i tako pobjegnu od svih zamki svojih trenutnih života.
Iako „Paklena četvrt“ po svemu podsjeća na „Rokija“ Stalone je u stvari radio na priči o profesionalnom rvanju prije nego što je uopšte i pomislio na Italijanskog pastuva. Stalone je prvobitno radio „Paklena četvrt“ kao roman, prije nego što ga je adaptirao u scenario i potpisao sa producentom. Međutim, prije nego što je film snimljen, Stalone se susreo sa producentima Robertom Čartofom i Irvinom Vinklerom razvijajući sa njima dobar odnos koji je rezultirao stvaranjem Rokija. Na jednom od panela sa pitanjima i odgovorima poznati glumac je rekao da je razlog zašto je napisao „Rokija“ bio taj što je prethodni scenario za „Paklena četvrt“ već predao drugom producentu. „Odabrao sam scenario za „Paklena četvrt“ kao svoju prvu...kako bi je nazvao...pijavicu koja je zabila svoju vilicu tako duboko da je nikako nisam mogao otrgnuti. Dakle, prvi put kada sam otiša upoznati Čartofa i Vinklera išao sam tamo zbog glumačkog poslao. Nisam ga dobio ali na odlasku sam rekao da imam scenario koji se zove „Paklena četvrt“. Htjeli su da ga pogledaju, ali kreten kojem sa prvo predao scenario bio je tako odvratan i moćan da producenti nisu željeli imati ništa sa mnom ili scenariom. Ipak su na odlasku rekli aki imate neke ideje vrlo rado ćemo ih pogledati. Vrata mogućnosti bila su širom otvorena, ali ja nisam imao šta prenjeti preko praga. Zbog toga sam počeo pisati „Rokija“ inače nikada ne bih napisao priču o gospodinu Balboi“. „Roki“ je osvojio Oskara za najbolji film i postao jedan od najbolji sportskih filmova svih vremena što je otvorilo vrata Staloneu da i svoj drogi projekat prebaci na veliko platno. Međutim rezultati „Paklena četvrt“ bili su mnogo manje trijumfalni.
Na glumčevu žalost „Paklena četvrt“ nije bio dobro primljen ni od publike ni od kritike i jedva je izbjegao potpuni fijasko na bioskopskim blagajnama, ali je bio i kritički i finanijski daleko iza njegovog prethodnog debitantskog rada. U razgovoru sa Robertom Еbertom Stalone je sebe smatrao odgovornim za loš prijem filma priznajući da je pristao na veliki broj promjena koje su na kraju uveliko promijenile konačni proizvod u odnosu na njegovu izvornu viziju. Rekao je“ Bilo je puno scena koje su davale atmosferu i karakter, a oni su ih željeli izbaciti samo da bi ubrzali stvar. Ukupno su izbacili 40 scena. Ja sam uspio da vratim njih 10 za televizijsku verziju filma. Jedna od njih je scena u kojoj čitava gomila vojnika sjedi za šankom i jede kikiriki i svi su bez nogu. Ova i mnoge druge scene nisu bile pune akcije kao neke druge, ali bi njihovo prisustvo stvorilo dosljedniji, sveobuhvatniji ton, dopuštajući film da se kreće prirodnijim tempom“. Prerađivanje filma nije završeno samo distribucijom u američkim bioskopima pa je tako 1990. na Filipinima u bioskope stigla verzija koja je u svom saundtreku imala hit Еm Si Hamera „U Can`t Touch This”.
Iako „Paklena četvrt“ nije bio Staloneovo revolucionarno djelo kako je to glumac u početku planirao, ipak je nezamjenjivi dio njegove slavne filmske karijere. Čak iako je film odbačen od strane kritičara bio je dobra stvar za zvijezdu u usponu. Stalone je sam postao primjer upornosti ,koju je provlačio kroz svoje filmove, kroz svoju konstantnu ustrajnost na budućim projektima. I kao što sam Roki kaže: „Ne radi se o tome koliko jako udaraš već koliko jakih udaraca možeš da primiš i nastaviš ići naprijed“. I dobro je što je Stalone nastavio naprijed.
