Vijest o smrti Igora Mandića objavio je na Fejsbuku leksikograf Velimir Visković.

Igor Mandić je karijeru književnog kritičara počeo u zagrebačkom Vjesniku, poslije čega je nekoliko godina pisao za Slobodnu Dalmaciju. Pisao je za brojne novine i magazine u SFRJ, a kasnije u regionu i bio čest gost radijskih i televizijskih emisija.

Sredinom devedesetih bio je u statusu slobodnog umjetnika, da bi 2000. postao glavni urednik Vjesnika. Živeo je i radio u Zagrebu gdje je posljednjih godina pisao redovnu kolumnu za Jutarnji list. 

Autor je 34 knjige, uključujući "Oklop od papira", "Predsmrtni dnevnik", "Sebi pod kožu" o kojoj je govorio i za RTS.

Rođen je u Šibeniku 20. novembra 1939. godine. Završio je studije komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1963. godine 

"Sve što sam imao originalno reći, zapisao sam u svojim knjigama", rekao je svojevremeno Mandić.

Bio je omiljen sagovornik zbog svoje pronicljivosti i duhovitosti. Ponosio se svojim hedonizmom po pitanju jela i pića i jednom prilikom je izjavio "odvajao sam od usta da bih mogao dobro da jedem."  

Ovim riječima se Velimir Visković oprostio od Igora Mandića:

"Maloprije mi se javila Slavica Mandić: - Danas predvečer, oko 18 i 30 umro je naš Igor!

Već godinama je imao srčane probleme, zadnje dvije godine Slavica i on su se pred koronom povukli u svoj stan u Filipovićevoj, nismo se viđali, povremeno bismo se čuli telefonom. Slavica kaže da je imao jako napornu noć, slabo je spavao, ali vjerojatno sluteći kraj naručio je baš otmjen ručak s gratiniranim školjkama (Saint Jacques) i šampanjcem. Popodne mu je pozlilo, završio je u bolnici Sveti Duh.

Gasio se , ali bio je priseban; Slavicu je medicinska sestra pitala koliko Igor ima godina, na što je ona rekla osamdeset i dvije, a Igor je iz druge sobe dobacio: - Osamdeset i tri! (Iako mu je rođendan tek u decembru...)

Dragi moj prijatelju, živio si i otišao sa stilom, pisao kritike za Jutarnji praktično do zadnjeg dana; otišao gosparski, bez mrcvarenja, uz birano jelo i dobru kapljicu. Ne razdvajajući se do zadnjeg trena od svoje Slavice.

Opraštajući se od tebe ovom na brzinu sročenom nekrološkom glosom, donosim fotku tebe i žene s kojom si proveo više od pola stoljeća. Snimio sam to za vrijeme jednog zajedničkog putovanja u Beograd na Sajam knjiga, zastali smo na ručku, bila je to riba, fiš, s tobom se uvijek dobro jelo.

Adio, dragi moj ❤️"