Šta je strašnije za ljubitelje horor filmova od bilo kojeg čudovišta kojeg se mogu sjetiti iz omiljenog im žanra. Jedan od njihovih odgovora bio bi Motion Picture Association (Filmska asocijacija) ili jednostavnije MPA koja bi jednom od njihovih omiljenih ostvarenja dodijelila ocjenu „NC-17“ čime bi kino publika ozbiljno bila prorijeđena.
MPA je asocijacija koja se bavi ocjenjivanjem podobnosti filma za određeni uzrast publike ili prosto rečeno neka vrsta cenzorske komisije, a oznaka „NC-17“ je najteža od svih i znači da film ne smiju gledati, kako joj samo ime kaže, mlađe od 17 godina. Sa ovim problemom morao se nositi Ves Krejven dok je snimao jedan od svojih najpoznatijih filmova „Vrisak“. U vrijeme kada je završio produkciju filma, 1996, godine napunile su se 24 godine od kako je snimio hvaljeni, ali brutalni „Posljednja kuća lijevo“ koji je režiser takođe morao premontirati kako bi dobio odobrenje od MPA. 90-ih kao i 70-ih prikazivanje nasilja u hororima se intenzivno proučavalo. Iako je „Vrisak“ meta-slasher u kojem je Krejven ponovo redefinisao horor žanr pokazavši u kom bi pravcu ovaj podžanr horora mogao ići zbog samog ostvarenja suočio se sa teškom bitkom zbog zabrinutosti kako bi lažno nasilje moglo uticati na publiku filma. Ono što je najviše brinulo sve horor fanove jeste rizik koji je remontaža nosila zbog mogućnosti umanjivanje svega onog zastrašujućeg što u sebi nosi glavni negativac, „Ghostface“.
Od 1934. do 1968. godine Holivudom je vladao Hejsov zakon koji je regulisao šta se u filmovima smije prikazivati, a šta ne smije od onog što je očito bilo jasno zabranjeno (golotinja) do onog što je više bilo zbunjujuće (kupatila). Nakon što je Hejsov zakon nestao sa scene na njegovo mjesto uskočila je MPA sa svojim odjeljenjem CARA, Classification and Ratings Administration (Administracija za klasifikaciju i rejtinge) koja je odlučivala šta će se i kome prikazati. SAD nisu bile jedino mjesto gdje je postojala stroga cenzura jer je moralna panika nastala zbog „video nestašluka“ ciljala i horor filmove u Velikoj Britaniji. 80-ih godina gomila slešer filmova bila je ocrnjena od strane kritičara i mnogih drugih koji su ih prezirali bilo zbog glorifikacije ubistava, viktimizacije žena ili i jednog i drugog. Novi slešer koji se pojavio 90-ih takođe nije bio omiljena „roba“, ali scenario za „Vrisak“ Kevina Vilijamsona bio je drugačiji. Ovaj scenarista cijenio je prijašnje horor filmove i napisao ga za modernu publiku jer je „posljednjoj preživjeloj“, Sidni dodao vrlo složenu pozadinsku priču. Kada se režiser Ves Krejven pridružio ekipi, projekat je imao i novootkrivene i već etablirane kreativne talente koji su mogli pretvoriti meta-slasher u nešto posebno, ali put do toga nije bio nimalo lak.
Već tokom predprodukcije film već su se pojavili prigovori kako bi Ghostface moga biti previše nasilan i negativno uticati na publiku. Krejven i ekipa pronašli su idealno mjesto za školovanje svojih učenik iz Vudsboroa, izabravši srednju školu Santa Roza. Ova odluka nije dugo potrajala jer je Gradski školski odbor Santa Rouz izrazio svoju zabrinutost oko dva pitanja: kako će snimanje filma uticati na učenike i onu mnogo veću da se prema scenariju u filmu ubijaju tinejdžeri. Prema dokumentarcu „Vrisak: Priča sa seta“ iz 2011. razlog odbijanja dozvole za snimanje bio je stvarni zločin koji se desio u tom području 1993. godine, kada je djevojka po imenu Poli Klas oteta i vrlo brzo pronađena mrtva. Nekoliko godina od tog događaja bol i strah su još uvijek bili svježi, pa su odrasli u ovoj maloj zajednici to koristili kao argument u žestokoj raspravi koja se odvijala u gradskoj skupštini. U dokumentarcu se Krejven prisjetio kako je osjećao da su zajednica i mediji demonizovali njega i ekipu. To je razlog zbog čega se režiser pobrinuo da na odjavnoj špici filma piše „ Ne hvala Upravnom odboru školskog okruga Santa Roza“. Ali, ovo je bio tek početak dokazivanja da ubistva na velikom ekranu nisu štetna za gledaoce.
Nakon što je snimanje završeno i film montiran poslan je u MPA radi dobijanja ocjene gdje je saznao da će film dobiti ozloglašenu „NC-17“ što bi značajno smanjilo broj potencijalnih posjetilaca bioskopima. Broj ubistava koje je izvršio Ghostface morao je biti smanjen kao i način njihovog prikazivanja kako bi se smanjila njihova grozomornost, što je Krejven mrzio raditi, ali nije imao drugog izbora. Sam početak filma vjerovatno je jedna od najsnažnijih scena u horor franšizama ako ne i u cijelom žanru uopšte gdje Kejsi (Dru Barimor) prima telefonski poziv koji njenu ugodnu noć uz filmove i kokice pretvara u krvavi oproštaj. Njen momak Stivi (Kevin Patrik Vols) možda je bio veliki i igrao američki fudbal ali joj na kraju nije puno pomogao. Antologijska scena morala je značajno da se preradi. U samoj sceni Stivi je vezan za stolicu ispred Kejsine kuće i prva je žrtva Ghostfacea, ali ujedno i prva žrtva MPA. U „Priči sa seta“ glumac Metju Lilard pričao je o tome kako se snimak umirućeg Stivija morao preraditi. Prema MPA slika utrobe ubijenog koja klizi iz duboke rane nožem bila je previše eksplicitna. Nakon ovoga MPA se fokusirao na Kejsi i njeno ubistvo. U razgovoru za Holivud riporter scenarista Kevin Vilijamson rekao je „Usporena sekvenca Dru Berimor na početku je veliko „nikako“ za MPA. Mrzili su to. Nisu željeli da usporeno trči i bude izbodena“. Usporena scena sa izbodenom Kejsi napravljena je takvom kako bi bila razarajući trenutak spoznaje. Tokom komentara na DVD-u filma Krejven je priznao da je slagao MPA kako je to bio jedini kadar koji su snimili pa su mu dopustili da ga zadrži. Međutim, ova mala pobjeda bila je samo uvod u još jedan poraz jer je morao promjeniti scenu u kojoj gledaoci vide mrtvu Kejsi. O tome je montažer Patrik Lasijer u dokumentarcu “Još uvijek vrištimo: Ultimativna retrospektiva Vriska“. Posljednji put kada gledaoci vide Kejsi njezino tijelo je obješeno na drvo, a Lasijer je morao ubrzati snimak kako bi bio odobren. Zbog toga se čini kako kamera odjednom počinje trčati naprijed. Ves Krejven je bio frustriran sa svim ovim izmjenama, a posebno kada je saznao da MPA želi da „pročisti“ još dva ubistva u završnom dijelu filma.
Sindina prijateljica Tejtum (Roz Mekgoun) definitivno je ušla u horor dvoranu slavnih nezaboravnih prijatelja „posljednje djevojke“ koja na kraju preživi. Tejtum se dobro borila protiv Ghostfacea, ali njen plan da pobjegne kroz mačija vrata na garaži vrlo brzo pada u vodu. Vrlo brzo shvata da ne može progurati čitavo tijelo kroz vrata što Ghostface iskoristi da aktivira vrata i ubije djevojku. Scena u kojoj joj vrata smrskaju glavu morala je biti izmjenjena prema naređenju MPA gubiće sekund ili dva. Druga smrt koja je isto tako zasmetala MPA je ubistvo Gejlinog snimatelja i ličnog sluge, Kenija (W. Erl Braun). Kada se Sidni pokuša skloniti u snimateljski kombi Keni shvaća da možda nisu sigurni i u pravu je. Vrlo brzo se pojavljuje Ghostface koji lovačkim nožem prereže grlo Keniju. Braun se u „Priči sa seta“ prisjetio problema koje je Krejven imao sa MPA zbog ove scene rekavši: „Sjećam se kad se Ves vratio i morao izbaciti neke kadrove iz scene Kenijeve smrti jer su mu rekli da je izraz moga lica previše uznemirujući i to mora bit premonitirano.“ Krejvenov argument bio je vrlo jednostavan: „To je ubistvo. Mora biti uznemiravajuće“. Tih nekoliko sekundi kada se kamera zadržava na Kenijevom izrazu nevjerice na licu dok su njegovi trenuci odbrojani zasmetali su MPA. Bilo je jasno da je Krejven namjeravao stvoriti horor koji će biti zastrašujući, a ne samo ostvarenje u kojem će se brojati leševi. Želio je da svoju priču smjesti u „stvarni svijet“, a da smrt likova izgleda što vjerodostojnije.
Tu nije bio kraj izmjenama jer je MPA našao da bi publiku mogla uznemiriti i scena u kojoj Bili (Skit Urlih) i Stu (Lilard) otkrivaju da su oni zapravo Ghostface nakon čega ubadaju jedan drugog kako bi zavarali policiju. I ovi snimci ubojitog dvojca morali su biti skraćeni kako se ne bi vidio ulazak noža u meso. Zbog toga su u ovoj sceni gledaoci često viđali Sindin izraz lica koji je trebao da zamjeni te nepoželjne kadrove. Nisu samo smrti bile predmet cenzure već i rečenica koju bili ponosno izgovara “Filmovi ne stvaraju psihopate. Filmovi psihopate čine kreativnijim.“ Montažer Lasijer u razgovoru za Holivud riport rekao:“ To je definitivno bila rečenica koju MPA nije željela da čuje. Bilo je nešto tipa 'Ne možete govoriti takvu vrstu istine'.“ Krejven je ipak uspio zadržati rečenicu, ali uprkos svemu nije uspio dobiti željenu ocjenu R iako je čak devet puta predavao premontiranu verziju filma.
Krejven je sve više bio frustriran, budžet se sve više približavao gornjoj granici i sve je izgledalo kao da se film neće pojaviti u decembru mjesecu, kako je bilo planirano. A onda je jedan poziv promijenio sve. U priču je uskočio producent Bob Vejnstajn koji je MPA ubijedio da je film zapravo komedija odnosno satira. MPA se konačno smilovala i dala ostvarenju ocjenu R i tako je franšizi koja je fokusirana na telefonske pozive bio dovoljan jedan da dobije potrebno odobrenje. Iako ovaj meta-slasher nije preko noći postao hit, bio je to dug proces, rezultat je bio eksplozivan. Ostao je u bioskopima mjesecima, oživljavajući horor žanr, preciznije slasher za koga se smatralo da je nestao. Naravno, svega toga ne bi bilo da je MPA odlučila da „zaštiti“ gledaoce od „negativnog uticaja“ ostvarenja.
