Držanje za ruke ima značajan uticaj na naše emocionalno stanje, posebno kada se držimo za ruke sa voljenom osobom. Može pomoći u snižavanju krvnog pritiska, smanjenju bolova i ublažavanju posljedica stresa. Еksperiment iz 2021. potvrdio je umirujući efekat držanja supružnika za ruku dok su gledali scene iz horor filmova.
Ovaj jednostavan gest može ograničiti uticaj stresa na naš autonomni nervni sistem, koji reguliše nesvjesne tjelesne funkcije kao što je širenje zjenica. Kada ljudi osjećaju da su ugroženi, držanje voljene osobe za ruke smiruje dijelove mozga odgovorne za budnost i emocionalnu reakciju.
Ali istraživanje takođe ukazuje na nešto mnogo dublje o našoj potrebi za vezanošću.
„Ako zaista razumijete držanje za ruke – šta je to i kakve efekte proizvodi – počinjete da razumijete skoro svaki aspekt toga šta znači biti ljudsko biće“, navodi Džejms Koun, klinički psiholog i direktor Laboratorija za afektivnu neuronauku na Univerzitetu u Virdžiniji. „Ono izražava sve ono što smo jedni drugima.“
Šta su pokazali eksperimenti
Koun i njegov tim su sproveli nekoliko eksperimenata o efektima držanja za ruke. Prvi set uključivao je 16 udatih žena koje su stavljene na MR skenir mozga i rečeno im je da će doživjeti manji strujni udar. Skeniranje mozga pokazalo je da kada su žene držale za ruku nepoznatu osobu, to je im je smanjilo stres.
Ali efekat je bio još izraženiji kada su držale svoje muževe za ruku. Naročito je bio važan i kvalitet odnosa. Prednost držanja za ruke bila je najjača među ženama sa najvišim rezultatima na testovima kvaliteta braka. Kasnije studije su pokazale smanjenje stresa u drugim vrstama veza, uključujući ljude koji su samo izlazili ili su bili samo prijatelji.
Prema Kounu, nalazi ukazuju da držanje za ruke zapravo pomaže mozgu da olakša posao suočavanja sa stresom. Dakle, kada pružite ruku i držite voljenu osobu u teškom trenutku, to je kao da dijelite teret sa njom.
Zašto se ljudi drže za ruke?
Tokom eksperimenata, Koun i njegov tim su nailazili na čudan nalaz. Еmocionalna regulacija je uspostavljana u reonima kojima je upravljao prefrontalni korteks. To je dio mozga koji nam pomaže da kontrolišemo svoje instinkte i vidimo razlog – govoreći nam: „Opusti se, to je samo film!“ kada gledate horor film, na primjer, objašnjava Koun.
Tim naučnika je pretpostavio da bi držanje za ruku bliske osobe izazvalo povećanje aktivnosti u prefrontalnom korteksu kako se ispitanik opuštao i osjećao sigurnije. Sa više aktivnosti u prefrontalnom korteksu, mislili su da će biti manja emocionalna aktivnost – poput one koja je uključena u strah ili anksioznost – u drugim dijelovima mozga.
Ali to se nije dogodilo.
Kada su se parovi držali za ruke, Koun je primjetio smanjenje u svim emocionalnim regionima mozga kao što je i očekivao. Međutim, u eksperimentu za eksperimentom, nije bilo povezanog povećanja aktivnosti prefrontalnog korteksa – umjesto toga, došlo je do smanjenja.
Šta se dešavalo?
U početku, Koun nije mogao da objasni koji je dio mozga odgovoran za ublažavanje stresa učesnika kada su se držali za ruke. Kao da su ljudi vadili grickalice iz automata, a da nisu ubacili novac.
Konačno, došao je do novog zaključka: Šta ako bi vratio osnovno i eksperimentalno stanje unazad? Možda mozak nije shvatio držanje za ruke kao nešto novo što je dodao osnovnoj liniji da je sam. Šta ako se naša neuropsihološka osnova osjećala povezanom sa nekim? Možda je osjećaj usamljenosti sve vrijeme uticao na ova odstipanja – ono koje bi zahtijevalo metabolički skup za aktivaciju našeg prefrontalnog korteksa da bi se izborio.
„Ljudskom mozgu svijet predstavlja niz problema koje treba riješiti“, rekao je Koun. „I ispostavilo se da mu je najveći problem biti sam."
On je ovu pojavu nazvao teorijom društvene osnove: Ideja je da ljudski mozak očekuje postojanje veza i međuzavisnosti jer su mu bez njih svjetski problemi ogromni i mora da uloži mnogo više fizioloških i psiholoških napora. Ali kada znamo da nismo sami – kao što se prenosi kroz držanje za ruke – to je kao da možemo pristupiti grickalicama iz automata bez para.
