Tamo napolju je veliki neprijateljski svijet, ovde među nama je mali i poznat, možemo da izdržimo. I tako, izdržavamo, a kad nas neko pita zašto, navodimo izgovore koje smo odavno smislili, za momente kad sami sebe pitamo zašto izdržavamo. Pa, dok ne postane neizdržljivo čak i po našim veoma rastegljivim kriterijumima, najčešće koristimo ove vrste izgovora.

Koincidencije

Pronašli smo neke znake da smo slični i povezani i držimo ih se. Rođeni smo istog datuma, majke nam se isto zovu, oboje smo djeca iz rasturenih porodica, isto nam je kriva trojka gore lijevo, nosimo cvikere, oboje imamo mladež na istom mjestu… Tražeći srodnost sa nekim, žudeći za bliskošću i vezom, u početku ovakve sličnosti smatramo znacima, koji su nas obilježili tako da se lakše prepoznamo i pronađemo. Kad postane jasno da znaci ne reflektuju sadržaj, da smo prešli granice tolerancije i ušli u trpljenje, mi se i dalje očajnički držimo simbola. Zašto bi oni postojali, ako mi nismo stvoreni jedno za drugo? A ovom izgovoru dodajemo i ostale, da bolje ubjedimo sebe.

Zajedno smo već sto godina

Da li to znači da ako smo uložili 5, 10, 15 godina u vezu u kojoj smo nezadovoljni i nesrećni, treba da ulažemo i naradnih sto godina u nezadovoljstvo i nesreću? Iz nekog razloga, nama samima ovo djeluje kao najubedljiviji razlog. Umjesto da kažemo sebi “e sad je dosta”, mi govorimo “pa neću valjda da bacim niz rijeku tolike godine”. Ne, nego ćemo baciti još dvostruko toliko godina, onda će to sigurno imati još veći značaj i dodatnu težinu. Negdje sam nekad čula da se na kraju računa samo koliko si izdržao u vezi (misleći na onaj kraj kad odeš Bogu na istinu), ali možda mojih 5 godina vrijedi kao nečijih 20 i možda sam izdržala duplo duže nego što sam mogla. E? Kako vam se čini ta matematika? Pa, ako svakako idem Bogu na istinu, mogu i da živim sa svojom istinom.

I on će jednom da odraste

Istina, neki muškarci odrastu otprilike u vrijeme kad sjeda kosa počne da im se povlači sa čela, ali da li ćete vi dotle sačuvati živce i zdravlje? Kad god stavljamo ulog na promijenu koju će muškarac jednom da doživi i prihvati, to neće biti promijena na bolje. Jer, on vrlo lako može pravo iz puberteta da uđe u senilnost i onda dojučerašnji kočoperni pjetlić odjednom postane džangrizavi deda. A za to vrijeme ćete se i sami toliko promijeniti da će vam više biti svejedno kako i koliko se on promijenio. Pretjerana količina trpljenja pretvori se u otupjelost u kojoj se okrećemo sebi na veoma pogrešne načine. Obično razvijemo neku bolest, da bismo imali izgovor da brinemo o sebi. Izgovori su nezdravi. Izgovorite to glasno i nemojte čekati da se vaš muškarac promijeni. Mijuenjajte muškarca.

Možda i ne mogu da nađem boljeg

Stvarno, možda i ne možete. Ali možda možete da nađete nekog drugačijeg. Da probate drugu vrstu veze, da imate neke malo drugačije probleme? Možda možete više da volite nekog ko uopšte nije bolji od ovog koga trpite, a to valjda vrijedi rizika. Ipak, ovdje se u suštini radi o nedostatku samopoštovanja, a ne o nedostatku kvalitetnih muškaraca.

Bolje sa njim, nego da sam sama

Ovo ću vam povjerovati samo ako ste dovoljno dugo bili sami. Jer je to ultimativno mjerilo za stabilnu vezu, ali nakon solo perioda, koji se mijeri godinama. Dakle, ako poslije pet godina samoće nađete nekog za koga ćete nakon godinu dana misliti da vam je bolje sa njim nego dok ste bili sami, povjerovaću. U slučaju običnog straha od samoće, koju nikad niste iskusili, ne verujem vam. Znate zašto? Zato što je samoća nešto što veoma zavolite i čega vam je veoma teško da se odreknete kad sretnete nekog ko vam ponudi taj izazov. Pa ako vam je poslije nekog vremena sa tim nekim i dalje bolje nego kad ste uživali u luksuzu samoće, onda stvarno imate dobru vezu. Ali ako se plašite samoće i držite se loše veze, onda ste kukavica, koja sebi uskraćuje nezamenljivo iskustvo.

(NN/wannabemagazine.com)