"Moj djed je živio bez problema 40 godina nakon što je 1973. rođenom bratu donirao bubreg, a isti plemenit gest i neizmjernu ljubav i hrabrost pokazala je i moja majka", riječi su Jakše Vučurevića, mladića kojem je majka doslovno spasila život.
Sigurno je svako mnogo puta čuo ili pročitao izreku „Zdrav čovjek ima hiljadu želja, a bolestan samo jednu”. Međutim, mnogi je nisu u potpunosti shvatili ukoliko nisu bili ozbiljnije bolesni. Ja sam 2017. imao jednu želju, a to je da se što prije vratim u svoju rutinu i normalan život. Iako od tada zapravo za mene više ništa nije normalno.
Otišao u Urgentni zbog glavobolje
Bio sam student na trećoj godini fakulteta i pripremao ispite za januarski ispitni rok kada su se pojavile izuzetno snažne glavobolje praćene povraćanjem. Pošto nisu bile u kontinuitetu, prvih nekoliko sam prepisivao umoru i stresu koji prati ispitni rok. Međutim, kako se intenzitet povećao, u strahu da ću dehidrirati, jedne februarske večeri otišao sam u Urgentni centar u Beogradu. Tamo su ustanovili da imam visok pritisak, uradili nekoliko neuroloških ispitivanja, hidrirali i poslali kući.
Kako je bilo vrijeme državnih praznika, otišao sam u Zrenjanin, gdje sam ponovo izmjerio pritisak i ponovo otišao u Urgentni centar. U Zrenjaninu su stvari shvatili malo ozbiljnije, te su me zadržali na dodatnim ispitivanjima na kardiologiji, jer nije normalno da osoba sa dvadeset i jednom godinom ima toliko visok krvni pritisak. Sutradan stižu rezultati krvi, a mene premještaju na nefrologiju, počeo je priču Jakša.
Strašne vijesti saznao u KCV
Doktori mi saopštavaju da mi je stanje hronično, ali izlječivo, da mi je kalijum povišen i da ću ostati nekoliko dana u bolnici. U tim trenucima ja ne znam koliki su mi kreatinin i urea, niti znam šta oni predstavljaju. Nekoliko dana kasnije šalju me u Klinički centar Vojvodine da provjere da li je potrebno uraditi biopsiju. Tog dana moj život se drastično mijenja. Doktor koji mi je radio ultrazvuk klimnuo je glavom stažisti i rekao: „Pa da, ovo je za transplantaciju.”
Moji bubrezi su u tom trenutku radili 17 odsto, mogao sam da biram, hipoproteinsku dijetu ili dijalizu. Pored izgubljenih 15 kilograma na dijeti, izgubio sam i nešto što ne može da se vrati, a to je vrijeme. Vrijeme koje sam proveo čekajući na svoj poziv za transplantaciju. Život mi je u tom periodu bio poprilično limitiran - nastavio je on.
Bubreg dobio od majke
Nisam mogao da putujem, da studiram, da izlazim, da se provodim i radim stvari koje rade moji vršnjaci, ali i pored toga, bio sam zahvalan jer ipak nisam priključen na dijalizni aparat. Majka je bez oklijevanja pristala da se testira i provjeri da li smo kompatibilni kako bi mi bila donor. Hvala Bogu, bili smo kompatibilni, te smo počeli sa pregledima i pripremama za transplantaciju.
Prođoše jun, jul, avgust… Ni od septembra nije bilo ništa. Bio sam očajan jer sam znao da preko dvije hiljade ljudi čeka na transplantaciju, a da se godišnje uradi svega dvadesetak. Međutim, u oktobru smo dobili poziv i instrukcije kako će izgledati cijeli proces. Nekoliko dana prije same operacije počeo sam sa imunosupresivnom terapijom, tačnije sa lijekovima koji urušavaju moj imunosistem kako bi ga spriječili da se bori protiv stranog tijela, iliti doniranog bubrega. Dan prije operacije dobio sam tabletu za opuštanje, koja me je ošamutila do te mjere da sam na dan operacije jedva mogao da otvorim oči.
Sve je prošlo veoma brzo, a prva sjećanja su mi na trojicu mladih momaka koja su sa mnom dijelila sobu, a koja su operisana malo prije mene. Počeli smo da pričamo, smijemo se i plačemo od bola u isto vrijeme. I tako je vrijeme prolazilo. Na odjeljenju nema posjeta pa smo bili osuđeni jedni na druge i na medicinsko osoblje koje nas je njegovalo. Kako nam je imunitet bio kompromitovan, borili smo se naizmjenično sa bakterijama koje su nam dizale temperaturu, ali smo se izborili i jedan po jedan odlazili kućama.
Nova šansa i za mene novi život, sličan onom koji sam vodio prije februara. Ne mogu da vam opišem kakvog su ukusa banane, paradajz, ćevapi i mnoga druga hrana koju sam ponovo mogao da jedem. Polako sam se vraćao u svoju rutinu, završio sa ispitima, diplomirao, masterirao, zaposlio se.
Njegov djed donirao bubreg bratu prije 50 godina
Kako ništa nije vječno, pa ni transplantirani organ, sa sviješću da ću se u jednom trenutku vratiti na operacioni sto, trudim se da uživam u svakom trenu. Gledam da svaki svoj slobodni dan provedem u prirodi, na planini ili putujući u neku drugu državu. Iako se nikada nisam bavio aktivno sportom, upoznao sam mnogo ljudi koji me inspirišu i podstiču da živim daleko zdravijim načinom života. Uspješno sam se popeo na nekoliko planinskih vrhova, redovno skijao, skakao iz aviona, a prošlog novembra sam istrčao i svoj prvi polumaraton u Beogradu. Jedna od želja mi je da ronim sa ajkulama, da naučim da surfujem, ali vidjećemo šta o tome misli moja doktorka Lada.
Transplantacija nije izmišljena juče, prve uspješne transplantacije bubrega urađene su ranih pedesetih godina prošlog vijeka. Međutim, kako za neke transplantacija predstavlja čudo medicine, za druge ona predstavlja i dalje izvor mnogobrojnih teorija zavjere. Donor organa ne može biti svako, za takvo djelo potrebna je ozbiljna humanost, ljubav i nesebičnost. Čovjek normalno živi sa jednim bubregom, moj djed je živio bez problema četrdeset godina nakon što je 1973. svom rođenom bratu produžio život donirajući mu bubreg. Isti plemeniti gest i neizmjernu ljubav i hrabrost pokazala je i moja majka, odlučivši da mi po drugi put daruje život, na čemu sam joj vječno zahvalan, opisao je Jakša u svojoj autorskoj priči, piše Politika.
