Portal "Super žena" prenosi savjete psihologa Brankice Stanojević, koja je dala odgovore na najveće brige roditelja.

Kažu da to kako će dijete prihvatiti polazak u školu najviše zavisi od pristupa roditelja. Kako mama i tata tačno treba da se ponašaju i kako da bodre svog prvaka?

Polazak u školu je veliki preokret u životu i djeteta i roditelja. Kako će dijete doživjeti tu promjenu zavisi od njegovih karakteristika i iskustava, ali i od stava i ponašanja roditelja.

U osnovi, pozitivan i optimističan roditeljski pristup je osnov dobre podrške djetetu. Pretjerana zabrinutost i nekontrolisana anksioznost odraslih može da se prenese na dijete i indukuje njegovu nesigurnost i strah od odvajanja od roditelja. Ali i nekritičnost u pozitivnom predstavljanju školskog života u smislu da će sve biti idilično lijepo i lako može da dovede do problema u ponašanju djeteta u prvim školskim danima.

U osnovi, realističnost u roditeljskom stavu i opisu onoga što očekuje dijete daje najbolje rezultate. Dakle, škola je mjesto koje je stvoreno za djecu i zbog djece i u tom smislu je u globalu primjerena njihovim mogućnostima i potrebama.

Od djeteta će se očekivati da se angažuje u okviru svojih mogućnosti, da uloži svoj trud i rad. Nešto što se radi će biti zabavno i lako, nešto će biti teže ili dosadno, neki put će uraditi sve dobro, ponekad će pogriješiti ili neće razumjeti najbolje. Biće djece u odjeljenju sa kojom će voljeti da se druži ali i onih koji mu neće baš prijati mada će i sa njima morati da sarađuje. Sve ovo treba predočiti djetetu primjereno njegovom rječniku i načinu razumijevanja.

Šta djeci može da smanji osjećaj teskobe i kako im možemo pomoći da se oslobode stresa?

Roditelji će najbolje pomoći svom djetetu da se prilagodi školskom životu ako razviju samostalnost djeteta u što većoj mjeri. Što se dijete manje oslanja na druge u zadovoljavanju svojih potreba, to se osjeća sigurnije i lakše se snalazi u novoj sredini (da umije da zakopča rajsferšlus ili veže pertle, da samosatalno koristi toalet, da zna da zatraži pomoć i slično).

Takođe je bitno da se roditelji potrude da u periodu polska djeteta u školu ne uvode istovremeno neke druge velike promjene u životu djeteta (preseljenje ili čak i promjena dječije sobe, promjena osobe koja čuva dijete i slično). Ove promjene treba organizovati da se dese ranije od polaska u školu ili kada period adaptacije na školsku sredinu bude završen.

Ne treba preopterećivati kapacitete djeteta neophodne za prilagođavanje na nove situacije. Dobro je malo prije polaska djeteta u školu prilagoditi prostor u kome dijete boravi školskim potrebama i organizovati ga zajedno sa djetetom tako da bude funkcionalan za rad i učenje.

Treba napraviti plan dnevnih aktivnosti djeteta za period kad dođe iz škole (kad će pisati domaći zadatak i učiti, kad će se igrati, kad će ići na neke vanškolske aktivnosti i slično) i nekoliko dana prije početka školske godine uvježbavati njegovu primjenu, pogotovo ako će dijete bitno promijeniti svoju dnevnu rutinu.

Ako će dijete voditi u školu i biti sa njim dok roditelji rade neka nova osoba, treba sa tim krenuti takođe ranije u odnosu na početak škole. U osnovi, dijete treba uvoditi u ove "tehničke" promjene prije nego što startuje kao đak prvak i tako mu dati dovoljno vremena da se na sve što može privikne ranije.

U tom smislu dobro je obići i samu školsku zgradu, ako je moguće, upoznati je iznutra, upoznati dijete sa putem do škole bilo pješice, bilo autom ili gradskim prevozom i slično. Što djetetu budu više poznate stvari koje će biti promijenjene u njegovoj dotadašnjoj životnoj rutini i ako se te projene lagano uvode, lakše će se nositi sa stresnošću polaska u školu.

Polazak u školu nije samo prekretnica za djecu, već i za roditelje, pa kako se navići na nove životne okolnosti?

I roditelji kao i djeca treba da na vrijeme počnu da se pripremaju za ovu novu situaciju. Bilo bi dobro da unaprijed izlistaju koje ih sve promjene u organizacionom smislu očekuju, da prije početka škole planiraju kako će te promjene sprovesti i da sve što mogu isprobaju prije velikog starta.

I za njih je bitno da ranije pripreme plan svojih dnevnih aktivnosti i obaveza i uvježbavaju ga na vrijeme da bi vidjeli da li je funkcionalan.

Takođe i oni bi trebalo da odlože neke velike promjene u sopstvenom životu za kasniji period, kad se dijete stabilizuje u školskoj ulozi.

Najbitnije je da roditelji budu emocinalno smireni i stabilni i da budu podrška djetetu, a ne neko ko unosi dodatnu nervozu i napetost.

Oni bi trebalo da pođu od stava da u školu polazi njihovo dijete a ne oni i da uspješnost djeteta u školskom okruženju nije provjera njihove roditeljske uspešnosti. Eventualni problemi koje dijete može da ima u školi ne znači da su oni kao roditelji podbacili već da dijete trenutno ima problem u kome mu treba pomoći. Uspješan roditelj je onaj koji konstruktivno pomaže djetetu da riješi probleme.

Roditelji treba da smireno i realistično sagledaju jače i slabije strane svog budućeg prvaka. Najbolje je da idu u susret eventualnim problemima i za sve što mogu da predvide kao eventualnu slabu tačku svog djeteta unaprijed zajedno sa djetetom naprave strategiju kako da je ublaže, kompenzuju jačim stranama djeteta ili eventualno riješe prije nego što ona eskalira.

U tome treba da se oslanjaju na sve raspoložive resurse (dječije, porodične, školske, lokalne sredine, stručne i slično). Za sve ono što može unaprijed roditelj treba planski da ojača svoje dijete pravljenjem plana zajedno sa djetetom i pravovremenim sprovođenjem tog plana.

Kada je najbolji trenutak da se priča sa djetetom?

Ne postoji recept za to kada je najbolje razgovarati sa djetetom. U osnovi, bitno je da su i roditelj i dijete smireni i opušteni, da dijete nije zaokupljeno nekom drugom aktivnišću i slično.

Dobro je iskoristiti priliku kad dijete samo inicira razgovor o školi ili nekoj povezanoj temi, ali u redu je i ako roditelj pokrene priču.

Treba mu uvijek iskreno odgovoriti kad ispoljava zabrinutost ili uznemirenost i predočiti mu da će tata i mama biti uvijek tu da mu pomognete ili ga podržite kad je to potrebno.

Ko treba da radi domaće zadatke?

Odgovornost za školske obaveze i samostalnost u radu treba kod djece razvijati bukvalno od prvog dana. Domaći zadatak je obaveza djeteta i u smislu da zapamti u školi šta treba da uradi kod kuće i u smislu da treba samo da zna kad treba to da radi u toku dana (primjena pominjanog plana dnevnih aktivnosti) i u smislu da treba samo da uradi.

Roditelj tu ima ulogu da podstiče i usmjerava ili kontroliše ali nikako da preuzima obaveze na sebe (da zove druge roditelje da pita šta dete ima za domaći, da se nateže sa djetetom kad da sjedne da radi zadatke ili da roditelj radi zadatke umjesto djeteta).

Ako je u početku i potrebna veća pomoć djetetu, ona treba da ima za cilj uspostavljanje postepene sve veće samostalnosti i odgovornosti djeteta za sopstvene rezultate i obaveze. To isto važi i za pakovanje školske torbe i ostale aktivnosti vezane za školu.

Da li su ocjene zaista važne?

Ocjene jesu važne u smislu da u našem obrazovnom sistemu preko njih djeca ostvaruju određena prava i realizuju neke socijalne mogućnosti (recimo upis u naredni nivo školovanja, stipendije i slično).

Ali one bi trebalo da budu samo krajnji opis jednog procesa učenja. Umjesto potpune fokusiranosti na ocjenu, roditelji bi više trebalo da insistiraju na postavljanju ciljeva (šta je važno da dijete nauči i šta ono želi da postigne iz određenog predmeta ili oblasti) na radnim navikama, na istrajnosti u postizanju tih ciljeva i savladavanju prepreka i teškoća u učenju.

Kad se stvari postave od početka na ovaj način, ocjene budu krajnji rezultat ali ne i svrha učenja. U tom smislu bolje je pitati dijete šta je danas naučilo u školi umjesto koju je ocjenu dobilo, kaže diplomirani psiholog Brankica Stanojević.