Komšije, s kojima su novinari razgovarali te 2007. godine, tvrdili su da Dragu nikada nisu vidjeli. Koliko ga je majka dobro skrivala potvrdio je i nevjerovatan podatak - Dragu nikada nije vidjela čak niti supruga njegovog brata, iako su prvih godina braka, živjeli na istom kućnom broju i dijelili dvorište. Ukratko, gotovo šest decenija, nesretni čovjek zapravo nije postojao, jer za njega niko, osim par članova njegove porodice, nije znao.

Nije se igrao s vršnjacima, nije slavio rođendane, nije išao u školu

Drago nikada nije upoznao druge ljude, čak ni prve komšije. Nije izlazio iz kuće, uživao u toplini sunca, osjetio vjetar na licu, udisao svjež vazduh. Bio je 24 sata, sedam dana u sedmici, zatvoren u četiri zida svoje male sobe. Jedini prozor, na toj sobi tuge, gledao je na dvorište i bio je, poput zatvorskog, osiguran rešetkama, koje su bile postavljene na sve prozore kuće strave, izgrađene početkom prošlog vijeka.

Iz male sobe, koja je bila čitav Dragin svijet, nije se moglo direktno izaći. Put, prema izlazu u dvorište, vodio je kroz kuhinju, u kojoj je spavala njegova majka. Vrata te sobe preko dana su uvijek bila zaključana. Tek naveče, taj bi Dragin zatvor bivao privremeno otvoren.

Nisu ga vidjele čak ni prve komšije

Majka Veronika ga je, naime, tek pod okriljem mraka, puštala u kuhinju. Slučajni bi prolaznici, u prostoriji u kojoj je gorjelo svjetlo, tada vidjeli siluetu muškarca. Uvijek je, pričali su, sjedio tako da su mogli vidjeti samo leđa, no ne i lice te je njegov identitet ostao misterija. Čak ni mještani, koji su, skraćujuči put iz jedne ulice u drugu, prolazili kroz njihovo dvorište, pa ni komšije koje su ponekad navraćale, Dragu nikada nisu vidjeli.

Nakon što mu je umro otac, jedina osoba, koju je Drago vidio i čuo posljednjih 20 godina, bila je njegova majka. Dodir sa svijetom nije imao niti putem radija ili TV ekrana. Ništa od toga nije vidio. Nije čak znao niti čemu služi kupatilo. Tek nakon smrti Dragine majke Veronike (87), u februaru 2007. godine, stravična je priča izašla na vidjelo. 

Bio je najstariji od trojice braće

Kako se tada saznalo, Drago je Veroniki i njenom suprugu Ivanu, bio najstariji sin. Još kao sasvim mali dječak, razbolio se, pa su ga, kako su mještani pretpostavljali, zbog sramote, zatvorili u kuću, da ga niko više nikada ne vidi. Kako je vrijeme prolazilo, na dječaka su svi zaboravili. Niko za njega više nije pitao, jer za majku Veroniku je, po pričanju onih koji su ju poznavali, Drago bio zabranjena tema.

Postao je nevidljiv i za komšije i za sistem

Dragino je ime posljednji put, u dokumentima, evidentirano 1978. Tadašnja invalidska komisija u Osijeku, 7. marta je zabilježila da je, kao četverogodišnjak, liječen na Šalati. Spominje se i otpusnica dječje klinike Rebro, iz 1963. godine, kada je nesretnom dječaku dijagnostikovan teži stepen mentalne retardacije. Stručnjaci su tada naveli da ne govori, iako dobro čuje. Opisali su ga kao mirnog, plačljivog i duševno zaostalog. U dokumentu se takođe navodi da nije završio školu, da živi s majkom te da mu je potreban stalni nadzor.

Mračna tajna uglednih roditelja?

Dragina majka Veronika bila je nekada, po pričanju mještana, prava dama. Oblačila se elegantno, nosila je šešire i svilene rukavice. Bila je, u to vrijeme, jedna od rijetkih koja se mogla pohvaliti završenom gimnazijom. Njen suprug, Ivan, bio je inženjer arhitekture, a svoj je radni vijek proveo radeći kao šef katastra u Belom Manastiru. Kako je Veronika bila Mađarica, iz njihove se kuće najčešće čuo mađarski jezik. Kasnije se ispostavilo da Drago ne razumije hrvatski, jer mu se čitav život majka i obraćala samo na mađarskom.

Centar za socijalni rad bio je tako blizu, a tako daleko

Od članova porodice, imao je još dvojicu braće. Stariji Pero živio je i radio u Beogradu, a mlađi Mirko je, s porodicom, stanovao u Ludbregu. Komšije su ispričale da su, prve godine braka, Mirko i njegova supruga živjeli u dvorištu kuće u kojoj su bili i Drago i majka, no, niti bratova supruga nikada nije vidjela Dragu. Prvi ga je put ugledala kada je umrla njena svekrva, Veronika.

Iako sve to zvuči nevjerovatno, da je istinito, potvrdili su i u belomanastirskom Centru za socijalni rad, koji je, da apsurd bude još veći, a priča tragičnija, od Draginog “zatvora“ udaljen tek nekoliko stotina metara.

Smješten je u udomiteljsku porodicu u kojoj znaju mađarski

Tek nakon što je, 2007. godine, tada pedesetdevetogodišnji Drago, ponovo rođen, taj je nesretni čovjek počeo postojati i za sistem. Posredstvom Centra za socijalni rad, smješten je u udomiteljsku porodicu, kod Valerije Morić, u Kneževim Vinogradima. Kod odabira udomitelja, jedan od osnovnih uslova bio je da Dragina nova porodica zna mađarski, jedini jezik koji je ikada čuo i na kojem mu se majka obraćala. Hrvatski nije razumio, a po riječima žene koja ga je udomili, nije mogao razumjeti niti čitave rečenice, nego samo riječi, poput dođi i sjedi.

Prvih desetak dana, nakon dolaska u novu porodicu, Drago bi, svaki put kada bi neko ušao u njegovu sobu, navlačio pokrivač preko glave. Nije se dao presvući, niti oprati. No situacija se s vremenom popravila. Počeo je nositi pelene, žena je ispričala da ju, ponekad, uhvati za ruku ili prisloni svoj dlan na njen obraz. Iako se mogao kretati, godine “zarobljeništva“ učinile su svoje te je nerado ustajao iz kreveta. Žena mu je obroke donosila u sobu.

“Voli jesti kuvanja, ali najdraži su mu slatkiši. Njima se raduje poput malog djeteta, što on, po mentalnm nivou, zapravo i jeste“, ispričala je tada Dragina “majka”, Valerija Morić. 

Zašto je porodica bolesnog Dragu “osudila na strogu kaznu kućnog zatvora", da li su ga se sramili ili su se pribojavali njegovog nepredvidivog ponašanja, tu su tajnu Dragini roditelji odnijeli sa sobom u grob.