U jednoj Fejsbuk grupi u kojoj prosvjetari iz Srbije dijele priče iz škole pojavio se jedan sastav dječaka koji je oduševio mnoge.
Nastavnica srpskog podijelila je pismeni zadatak učenika osnovne škole uz dozvolu njegove majke, naravno, anonimno, u želji da pokaže drugim roditeljima koliko su se udaljeni od svoje djece i kolika je njihova želja da se osete bitnim i vrijednim bar na trenutak.
Tako je jedan dječak koji vjerovatno vapi za pažnjom oca i majke poželio da bude ni više ni manje nego televizor.
Tema zadatka je bila: “Za čim žudim i šta bih molio boga da mi da”, a jedan dječak je poželio je da bude ono što svakom prosječnom domaćinstvu zaokupira pažnju – a to je televizor, a dječak kako kaže “mogao bi da se druži sa ocem kada dođe sa posla čak iako je umoran”.
Sastav učenika je bio jednostavan, argumentovan i iznad svega zaprepašćujući, kaže profesorka.
“Bože, večeras te molim za nešto što žarko želim. Želim da postanem televizor! Želim da budem na mjestu televizora u mojoj kući, da imam svoj prostor, da imam svoju porodicu oko sebe i da me s pažnjom slušaju kada govorim. Želim da budem u centru pažnje i da me slušaju bez prekida i pitanja. Želim da se o meni brinu kao o televizoru. Kada bih bio televizor, mogao bih da se družim sa ocem kad dođe sa posla, čak i ako je umoran. I htio bih da mama želi da je sa mnom kada je tužna i uznemirena, umjesto da me ignoriše… Želim da se moja braća i sestre svađaju oko toga ko će provoditi sate sa mnom. Želim da osjećam da moja porodica s vremena na vrijeme sve ostavlja po strani, samo da provede neko vrijeme sa mnom. I na kraju, htio bih da ih sve učinim srećnim i radosnim. Bože, ne tražim mnogo. Samo želim da budem kao televizor!”, napisao je dječak.
Kada je, ocjenjujući zadatke, nastavnica naišla na ovaj sastav, zaplakala je.
Njen muž, koji je upravo ušao u kuću, upitao ju je: “Šta se dešava?”, a ona je odgovorila:
“Pročitaj ovaj sastav koji je napisao jedan moj učenik”.
Pošto je pročitao, muž je rekao:
“Bože moj, jadno dijete! Kakvi su to ravnodušni roditelji!” Učiteljica ga pogleda i reče: “Ovo je sastav našeg sina!…”
Ispod objave bilo je komentara da je ova priča iz edicije “nije se desilo”, ali čak i da je ovo plod nečije mašte, svakako je pouka za sve nas.
I da, zaista svi mi, bilo da smo mali ili veliki, ponekad se osjećamo usamljeno i poželimo da budemo televizor bar nakratko, piše portal "Zadovoljna".
