- Naravno, vjerujemo da svi oni imaju potrebne vještine da prepoznaju i adekvatno reaguju na svaki problem koji se eventualno javi kod nekog djeteta, od alergijske reakcije do vršnjačkog nasilja - za sajt Trudnoća i zdravlje kaže poznati psiholog Željka Kurjački Stanić.

Ljubav prema djeci i toplina

Ona napominje da se radi o maloj djeci, dakle deci koja se vjerovatno prvi put odvajaju od roditelja i kojima je neophodno da osoba koja će voditi računa o njima zaista osjeća ljubav prema njima. U vrtićkom uzrastu je mnogo važnije da vaspitač umije da pokaže ljubav nego da umije da nauči dijete elemente slova ili da veže pertle.

Nova iskustva, nova učenja

U vrtiću dijete nije u zjenici oka svoje mame ili bake, nego je jedno od dvadesetak druge djece, što je iskustvo koje je za dijete veoma važno.

- Dijete uči da može da padne (što kod prezaštićujućih roditelja ili baka i deka neka djeca gotovo uopšte ne iskuse), da ustane, da ga boli i da to prođe. Dijete se uči svojoj snazi i snazi svog tijela da se oporavi. Dijete se u vrtiću mnogo više razbolijeva od raznih virusa koje druga djeca prenose, što trenira djetetov imuni sistem. Mnogi roditelji i bake i deke vjeruju da dijete treba upisati što kasnije u vrtić, kako bi imalo što jači imunitet kada krene. Ali imunitet se gradi tako što se izlaže izazovima. Dijete će u vrtiću naučiti i da uprlja i da opere ruke, a igranje u pijesku, u blatu, sa životinjama i slično takođe trenira naš imunitet - kaže Kurjački Stanić.

Sa psihološke tačke gledišta, važno je za dijete da zna da njegovo tijelo umije da se oporavi i ozdravi.

- Moje iskustvo u radu sa klijentima na psihoterapiji govori da ljudi koji najviše sumnjaju u snagu svog tijela (recimo, ljudi koji pate od hipohondrije), obično imaju veoma malo iskustva sa bolestima. Oduvijek su bili zdravi, nikada se nisu razboljevali, pa, paradoksalno, ne znaju koliku snagu ima njihovo tijelo da se oporavi.

U vrtiću se grade prijateljstva

Kako psiholog kaže, dijete u vrtiću ima priliku da stekne prijatelje, da osjeti koja mu djeca prijaju i da nauči spontano ili od druge djece kako se prilazi prijateljima, kako se pokazuje inicijativa, kako se rješavaju sukobi, koliko prija kada se pomiriš sa najboljom drugaricom ili kada te drugarica koja ti se dopada pozove da se igrate zajedno. Kada dijete samo razriješi neku konfliktnu situaciju, to je velika nova cigla pri gradnji njegovog samopouzdanja.

Dobri vaspitači, dragocjeni uzori

- Vaspitači, ako su dobri, postaju dragocjeni roditeljski uzori detetu. Što je odrasla osoba sa više različitih roditeljskih uzora odrastala, to se sa bogatijih psiholoških izvora napaja. Bake, deke, tetke, učitelji, to su sve roditeljski uzori i što su različitiji od mame i tate, a pri tome su dobri i snažni ljudi, to je dijete bogatije i ima veću psihičku snagu. Dijete koje odrasta usmjereno samo na jednog roditelja obično „proguta“ u sebe i snage i slabosti tog jednog čovjeka, bez kontrasile, bez drugih zdravih primjera koji bi mu dali inspiraciju i znanje kako još može da se razmišlja i osjeća.

Raste samostalnost i samopouzdanje djeteta

U vrtiću dijete se uči samostalnosti, a to je za njegovo samopouzdanje dragocjeno. Djeca vole rituale i pravila baš zbog toga što se osjećaju dobro kada ispune svoje male zadatke, operu ruke, nahrane pticu, uspu maci hranu, obuju cipele sami, sklone sudove, umute jaja, dodaju mami mlijeko iz frižidera, namjeste krevet itd.

Bogatiji emocionalni život djeteta

I teška osjećanja su važna i dijete će ih više i potpunije osjetiti u vrtiću. Osjećanje nepravde, ljutnje, tuge, zavisti, ljubomore, nedostajanja...

- Kod kuće se dijete ne izlaže ni blizu toliko različitim situacijama, pa mnoga osjećanja prosto nema priliku da osjeti. Zavist i ljubomora se osećaju samo kada postoji još dece. Osjećanje ljutnje i tuge dijete će osjetiti samo ako ga roditelji ne prezaštićavaju od svega toga. A djetetu je važno da to osjeti, kao i da ima nekog odraslog pored sebe ko je saosećajan i verbalno dovoljno vješt da djetetu ta osjećanja objasni i pomogne mu da pronađe svoj odgovor na njih. Osjećanje tuge i straha zbog nedostajanja roditelja, kada se dijete vrati kući kod mame i tate postaje izvor velike radosti i potvrda ljubavi. I to je nešto za šta je dijete uskraćeno ako se ne razdvaja od roditelja. Razdvajanje i ponovni susret kod djeteta razvijaju povjerenje da će sve biti dobro iako u nekom trenutku možda ne izgleda tako. Dijete se uči da vjeruje u druge ljude i u život.

Komunikacija sa roditeljima

Kada se dijete vrati iz vrtića, roditelji imaju priliku da pričaju sa djetetom o iskustvima koje je dijete doživjelo nezavisno od njih, na „svom poslu“ (mnoga djeca vole da vrtić doživljavaju kao odlazak na svoj posao, kao što mama i tata idu na svoj).

- Mama i tata imaju priliku da sa djetetom pričaju o nepravdi i svim onim neprijatnim osjećanjima o kojima sam prethodno u tekstu pričala. Oni dijete tako uče životnim vještinama i socijalnoj inteligenciji. Blagotvorno za dijete može da bude da se roditelj sjeća i priča o svojim neprijatnim iskustvima iz vrtića i kako ih je prevazišao. Djeci je ponekad teško da pronađu riječi, nekada ni ne znaju adekvatnu riječ, pa može mnogo da pomogne da im pričamo o onome što pretpostavljamo da ih tišti. Već ćemo po reakciji djeteta videti jesmo li na pravom putu.

Dijete ne ide u vrtić, obezbijedite mu prednosti

Roditelji koji odluče da ne šalju dijete u vrtić ili koji su primorani (recimo, u posljednje dvije godine zbog epidemioloških mjera), mogu neke od prednosti vrtića iskoristiti kao inspiraciju da uvedu promjene i u svoj način odgoja. Od vaspitača mogu dobiti psihološku dozvolu da ne moraju da budu uvijek tu da zaštite dijete, da je u redu i da je zdravo da je dijete povremeno i ljuto i tužno i da mu je dosadno.

- Recimo, roditelji mogu očekivati i tražiti od dece da rade ono što je primereno njihovom uzrastu. Na Internetu postoje tabele koje su napravili učitelji škola koje je osnovala pedagog Marija Montesori, u kojima su prema uzrastu podeljeni kućni poslovi primjereni dvogodišnjacima, trogodišnjacima i tako dalje. Česta reakcija roditelja kada pogledaju ove tabele je ljutnja jer se sposobnosti njihove djece (ili njihova vjera u sposobnost njihove djece) možda umnogome razlikuje. Ali te tabele zaista pokazuju ono što dijete može i treba da umije u tom uzrastu.

Djeca žarko žele da uče, omogućite im to

Dvogodišnje dijete može i treba da nauči da pažljivo donese tanjire, kašike, viljuške i noževe i postavi ih na sto.

- Mnogi roditelji toliko malo imaju povjerenja u sposobnosti djece (ili sopstvenog djeteta) da mu, recimo, zabranjuju da takne nož. Viđala sam djecu od četiri, pet godina koja ne znaju sa koje se strane hvata nož jer im nikada nije bilo dozvoljeno da mu se približe. Djeca će brzo naučiti sve te životne vještine jer djeca žarko žele da uče! Ona vole da rade što i odrasli. Naravno, nećemo davati skupocjeni servis za ručavanje dvogodišnjem djetetu da ga postavlja na sto. Jer dijete, kao i odrasli, mora da uči na greškama.

Možda je najveća dobrobit vrtića upravo to što oslobađa roditelje pritiska. Pritiska, da uvijek budu savršeni, jer tako savršeni nisu uvijek najbolji svom djetetu.

Željka Kurjački Stanić je psiholog psihoterapeut. Psihoterapijom se bavi od 2010. godine, a najviše iskustva ima u radu sa problemom samopouzdanja i psihologijom traume. U ljudima koji joj se obrate za pomoć traži njihove snage i izvore hrabrosti, a ti izvori su često veoma specifični i jedinstveni za tog čovjeka.