Kada se kaže zlostavljanje djece, obično se misli na fizičko kažnjavanje, o čemu se najviše i govori. Međutim, postoji i emocionalno zlostavljanje ili zanemarivanje koje ostavlja dubok uticaj na mentalni razvoj djeteta.

Uskraćivanje ljubavi i podrške, odbijanje, kritikovanje, prijetnje, omalovažavanje i prozivanje su oblici emocionalnog zlostavljanja, a njihov uticaj vidljiv je i u odraslom dobu, smatraju psiholozi.

"Emocionalno zlostavljanje nekada može da proizevde dalekosežnije i veće posljedice na razvoj djeteta od fizičkog", kaže za "Telegraf" psiholog Marija Ristić.

Ona dodaje da ovaj vid zlostavljanja često može da utiče u odraslom dobu na lične odnose osobe koja je u djetinjstvu zlostavljana i zanemarivana. Takođe, može da ostavi traga na neuspjeh u karijeri, ali i na kasnije odnose sa djecom, kada osoba koja je zlostavljana formira svoju porodicu.

Emocionalno zlostavljanje ponekad koegzistira s fizičkim zlostavljanjem, seksualnim zlostavljanjem ili zanemarivanjem i jedan je od oblika zlostavljanja koje je najteže prepoznati.

"Emocionalno zlostavljanje i zanemarivanje narušava djetetovo samopoštovanje i samopouzdanje. Iako je emocionalno zanemarivanje teško vidljivo na prvi pogled, ono je zapravo uobičajeno u većini porodica, a problem je u tome što većina roditelja to ne prepoznaje i ne percipira kao problem", objašnjava psiholog.

Ona navodi da se vrlo često u našoj kulturi i dalje sa zadovoljenjem potreba djeteta identifikuje to da dijete bude nahranjeno i čisto i da se na tome završava ideja pojedinih roditelja o potrebama djeteta.

"Međutim, to baš i nije tako. Deca imaju potrebu da budu voljena i mažena; da im se pokazuju emocije i da ih roditelji podržavaju", kaže Ristić.

Emocionalno zanemarivanje stvara nesigurnu djecu

Jasni znaci da roditelj zanemaruje emocionalne potrebe djeteta su, kako kaže psiholog, ti što roditelj ne reaguje na emocije djeteta, zanemaruje kako se ono osjeća, ne provodi vrijeme sa djetetom...

"Roditelj koji emocionalno zanemaruje dijete sklon je da ga uvijek kritikuje; ne zanima se za život djeteta, za to šta mu se dešava i ne prepoznaje ako je djetetu potrebna pomoć. Takvi roditelji fokusirani su isključivo na greške koje dete pravi i stalno o njima pričaju", ističe ona.

Djeca koja rastu u takvim porodicama i uz ljude koji ih odgajaju i vaspitavaju na taj način stroga su prema sebi, imaju nizak nivo samopoštovanja i samopouzdanja, krive sebe za svaki neuspjeh i plaše se odbijanja.

"Taj strah od odbijanja vrlo često kasnije donosi im probleme u partnerskim odnosima, pa su skloni da bježe od vezivanja i ozbiljnih veza. Djeca koja su tako odrastala, najčešće, ma kako da su dobra u poslu koji rade, nemaju dovoljno vjere u sebe da to istaknu. Povučena su i stidljiva i njihovi rezultati prolaze nezapaženo", kaže Ristić.

Ona navodi da je za roditelje veoma važno da uoče greške koje prave kada je u pitanju vaspitanje djeteta i emocionalno zanemarivanje, jer je to jedini put da dijete izraste u emocionalno stabilnu odraslu osobu.

"Obaveza i odgovornost odraslih i nas kao roditelja je da djetetu pružimo podršku, toplinu i ljubav, kao i mogućnost da dijete ostvari svoje snove i izraste u sigurnu, zdravu i uspješnu odraslu osobu", poručuje psiholog.