Roditelji često žele najbolje za svoju djecu, ali u nastojanju da im obezbijede zdravu ishranu, ponekad prave greške koje mogu uticati na razvoj njihovih prehrambenih navika.
Ove greške mogu oblikovati odnos koji djeca imaju prema hrani, što može imati dugoročne posljedice na njihovo zdravlje i emocionalnu dobrobit. Ključno je omogućiti im da razviju ovu intuiciju i da donose odluke o tome koliko žele da jedu.
Ako ih prisiljavate da jedu više nego što žele, ili ih ograničavate u količini hrane koju mogu konzumirati, to može dovesti do poremećenih navika u ishrani i stvaranja negativnih osjećanja prema hrani.
Kada roditelji previše hvale djecu zbog toga što dobro jedu ili ih grde zbog nepojedenih tanjira, može se stvoriti nezdrav odnos prema hrani.
Ako dijete osjeća da je uspjeh u ishrani mjerilo njegovih sposobnosti, to može izazvati nesigurnost. Umjesto toga, bolje je koristiti nježan pristup, poput komentarisanja ponašanja, a ne kritikovati ili previše nagrađivati djetetov apetit.
Oduzimate djetetu kontrolu nad sopstvenim tijelom
Davanje djetetu autonomiju u vezi sa hranom je ključno za razvoj zdrave slike o sebi i svom tijelu. Kada roditelji previše kontrolišu količinu hrane koju dijete jede, djeca gube sposobnost da samostalno prepoznaju svoje potrebe.
Omogućite im da regulišu koliko jedu i kada su siti, bez previše uplitanja u njihove izbore.
Kada djeca ne mogu da slušaju signale svog tijela, kao što su osjećaj gladi ili sitosti, to može ometati normalan razvoj prehrambenih navika.
Djeca koja nisu naučena da prepoznaju ove signale mogu postati preopterećena hranom, što može dovesti do problema sa prejedanjem i gojaznošću. Pomažući djeci da slušaju svoj mozak, razvijaju zdraviji odnos prema hrani i svojim tjelesnim potrebama.
Povećava rizik od gojaznosti
Roditeljski pritisak da se pojedu svi obroci, ili davanje preobilnih porcija, može povećati rizik od prejedanja.
Svako peto dijete danas pati od gojaznosti, a mnogi roditelji ne shvataju da prisiljavanje djece da jedu više nego što žele može dovesti do negativnih efekata.
Djeca bi trebalo da imaju kontrolu nad količinom hrane koju konzumiraju, kako bi naučila da slušaju signale svog tijela.
Kada djeca stalno dobijaju negativno iskustvo sa hranom koju im roditelji nude, poput neprijatnog prisiljavanja na jelo, može se razviti averzija prema zdravim namirnicama.
Uvođenje novih namirnica trebalo bi biti postepeno, bez pritiska. Ako djeca ne osjećaju da se od njih očekuje da jedu nešto što im nije ukusno, lakše će razviti pozitivan odnos prema hrani.
U konačnici, važno je stvarati okruženje u kojem djeca imaju priliku da razviju zdrave navike, uče da prepoznaju svoje tjelesne signale i imaju mogućnost da donose odluke u vezi sa hranom.
Poštovanjem njihove autonomije i izbjegavanjem preterane kontrole, možete im pomoći da stvore zdrav odnos prema hrani koji će ih pratiti tokom života.
(b92)
