Kako roditelji nesvjesno ometaju razvoj djece

To je pitanje koje je dugo pokrenulo debatu među roditeljima, edukatorima i stručnjacima. Odgovor može oblikovati samopouzdanje djeteta, mentalno zdravlje i otpornost na životne izazove, piše Sem Goldstin za Psychology Today .

Pristupi se razlikuju od kulture do kulture. Neki podstiču nezavisnost od ranog uzrasta, dok drugi zagovaraju strogo vođstvo do odraslog doba. Ali sa sve većim brojem mladih ljudi koji se suočavaju sa anksioznošću, depresijom i iscrpljenošću, pitanje balansiranja odgovornosti i zaštite postaje važnije nego ikad.

Zašto je odgovornost važna?

Sječa u Šumama Srpske: Smijenjena dva direktora

Kada je prikladno uzrastu i zrelosti djeteta, odgovornost ima snažan razvojni uticaj. Ona gradi otpornost, gradi samopouzdanje u sopstvene sposobnosti i pomaže djeci da formiraju svoj identitet. Kroz odgovornost, oni uče da riješavaju probleme, razvijaju strpljenje i bolje se nose sa neuspjehom. Ali ključ je ravnoteža. Previše tereta dovodi do stresa i iscrpljenosti, dok premalo odgovornosti može usporiti razvoj osnovnih životnih vještina.

U nekim kulturama, odgovornost se ne posmatra kao individualna obaveza, već kao zajednički zadatak porodice, škole i zajednice. Na primjer, u Keniji se naglašava da mladi ljudi treba da preuzmu odgovornosti, ali da ih nikada ne smiju nositi potpuno sami.

Kada je odgovornost prevelika

Problem nastaje kada se od djece traži da se suoče sa izazovima za koje nisu emocionalno ili mentalno spremna. To se često dešava kada preuzmu odgovornost brige o mlađoj braći i sestrama, vođenja domaćinstva ili se suočavaju sa prekomjernim akademskim pritiscima. Takva prekomerna odgovornost može dovesti do hroničnog stresa, iscrpljenosti i većeg rizika od depresije. Stručnjaci upozoravaju da ono što u početku djeluje kao osnaživanje može na kraju dovesti do osjećaja napuštenosti ako se ne podrži.

Opasnosti od prekomjerne zaštite

S druge strane, roditelji koji svojoj djeci dozvoljavaju malo ili nimalo odgovornosti mogu nenamjerno usporiti njihov razvoj. Ako djeca nikada ne donose odluke, ne rješavaju probleme i ne suočavaju se sa posljedicama, teško će se nositi sa pritiskom kao odrasli. Istraživanja pokazuju da mladi ljudi kojima je dozvoljeno da učestvuju u donošenju odluka razvijaju samopouzdanje, bolje komunikacijske vještine i osjećaj kontrole nad svojim životom.

Ravnoteža je ključ.

Ne postoji jedinstvena formula za „pravu količinu“ odgovornosti. Ona zavisi od uzrasta, ličnosti i okolnosti svakog djeteta. Najbolje je graditi je postepeno - poput mišića koji jača redovnim vježbanjem.

U porodičnoj kući pronađena dva tijela

Uravnotežen pristup znači dodavanje odgovornosti kako se djete razvija, pružanje kontinuirane podrške i tretiranje grešaka kao prilika za učenje, a ne kao neuspjeha.

Istraživanja pokazuju da odgovornosti prilagođene uzrastu mogu pomoći djeci da razviju vještine koje ih štite od anksioznosti i depresije. To može uključivati kućne poslove, učešće u porodičnim odlukama ili postavljanje sopstvenih ciljeva. Sama odgovornost neće riješiti krizu mentalnog zdravlja mladih, ali je važan dio šire slike, zajedno sa obrazovanjem i porodičnom podrškom.

Podrška pravi razliku

Odgovornost sama po sebi nije ni dobra ni loša. Njena vrijednost leži u ravnoteži - u pristupu koji poštuje djetetovu spremnost, podstiče samostalnost i pruža dovoljno sigurnosti djetetu da pokušava, pravi greške i pokušava ponovo. Ovo stvara čvrst temelj za mentalno zdravlje i priprema mlade ljude za izazove odraslog doba.