Dijana je, u želji da je što već broj ljudi čuje, kako bi nekome pomogla i usmjerila ga na pravi put, otvorila svoj blog. Posljednji tekst objavila 5. februara 2019. godine, na Svjetski dan borbe protiv raka.

"Juče je bio svjetski dan borbe protiv raka. Danas je moj 1368. dan borbe protiv raka.

Ljudi koji su se razboljeli prolaze kroz dramu svakog dana. Njima je svaki dan borba. Dan bez bolova je praznik. Uprkos svemu trudim se da sam optimistična, samu sebe ohrabrujem i vjerujem da rješenje uvijek postoji. Ni jednog trenutka ne treba gubiti nadu. Ljude treba informisati i o važnosti prevencije i ranog otkrivanja raka ali i tome gdje i kako se liječiti.

U razgovoru sa ljudima koje sam sretala po bolnicama mislim da je neophodno angažovanje psihologa u svim specijalizovanim ustanovama u kojima se radi dijagnostika i u kojima se liječe osobe sa malignim bolestima. Time bi se unapredio psihološki status pacijenata i članova porodice.

Želim samo da kažem da karcinom nije bolest jednog člana, to je bolest cijele porodice, tu su svi pogođeni i zajedno vode borbu protiv te pošasti. Beskrajno sam zahvalna svojoj porodici i prijateljima - stvarnim i virtuelnim, koji mi pružaju najveću podršku. Zahvalna sam i onima koji su u nedostatku pravih riječi jednostavno nestali.

Željela bih da podstaknem sve one koji su se nakon saznanja da se neko razbolio, suočili sa nedostatkom riječi, da se ipak jave. Obratite se onima koji su imali nesreću da obole od ove opake bolesti. To su oni isti ljudi sa kojima ste se do juče družili i smijali. Nađimo se jedni drugima i kada je najteže. Nije sramota biti bolestan i nije teško biti fin. Jer niste ni svjesni koliko nama to znači!

Ostanite mi nasmijani i vjerujte uvijek!

Voli vas vaša Dijana!".

Dijana je, 23. maja 2017. godine, objavila tekst u kojem je navela tačan datum kada je saznala za opaku bolest od koje boluje.

"Na jučerašnji dan, prije dvije godine (22.05.2015), moj život je poput bujice krenuo drugim pravcem. Prestala sam da radim mnogo toga što volim, životni prioriteti su mi se iz korene izmijenili.

Pitaju me ovih dana da li sam u depresiji….. Pa ovako….

Nakon:

– iznenadnog saznanja da imam karcinom;

– da je u stadijumu koji ne smije da se operiše;

– nakon otkrića da imam ni sama ne znam koliko metastaza, čak i one udaljene;

– nakon obeshrabrujućih i zastrašujućih prognoza…

– nakon 48 zračenja;

– 4 brahiterapije (unutrašnja zračenja);

– bezbroj neupogena, trodona, morfijuma…

- 3 najagresivnije hemioterapije;

– 2 pet skenera i par multislajs skenera (za oba se koristi radioaktivni kontrast);

– jedne reanimacije;

– nakon toga sto sam ostala bez kose (sada je ponovo hvala Bogu imam);

– nakon svih mogućih i nemogucih bolova koje sam pretrpila…

- nakon svega sa čim sam se susrela i šta sam vidjela, izdržala, doživjela i napokon svega sto sam preživjela.

Sada, kada sam poslije svega ponovo stala na noge i ponovo hodam ovim prelijepim tlom i ponovo živim ovaj najdivniji život…

Da li mislite da poslije svega, mogu sebi da priuštim taj luksuz koji se zove depresija?

Naravno da NE! Bila bih NAJVEĆI mazohista ako bih dozvolila da me pogode neke ljudske slabosti. Već sam negdje pomenula da je velika čar u prihvatanju životnih situacija. A kada vas snađe što je mene, onda shvatite koliko je sve zapravo nebitno i smješno. Jedino što sada želim je da mi bude dobro, da budem srećna i toliko imam prečih stvari u svom životu od tugovanja.

Svakom se može dogoditi neki kiks u životu. Svima sve opraštam, tako je lakše i ljepše. Uostalom, svi smo mi samo ljudi i niko od nas nije ni bezgrešan, a ni savršen. Prije nego što iskritikujete nekog, pokušajte hodati u njegovim cipelama.

Ne sudite nikom.

Vjerujte u sebe.

Ne čekajte da vas zadesi neko veliko zlo i borba protiv vjetrenjača.

Već danas shvatite prolaznost tuge zbog raskida, razvoda, gubitka posla… Sve je prolazno, promjenljivo i sve se da nadomestiti. Sreća je u prihvatanju.

Dokle god imate sebe,imate i šansu za novi pocetak.

Nema kraja, svaki kraj je novi početak.

Slavite život!

Živjeli vi meni!

Ljubi vas Dijana".