Navodno je mart ove godine trajao 31 dana, kao i svake druge, i svaki od tih dana trajao je ista 24 časa. Uprkos tome što je vrijeme i ove 2020. godine išlo konstantnom brzinom, može se desiti da vam se čini kako je mart progutao februar, april i maj, a da je leto sabijeno u nedjelju dana.
U velikom dijelu svijeta je pandemija kovida-19 uzela maha u martu 2020. godine. Ubrzano širenje virusa i zatvaranje jedne po jedne zemlje bilo je iznenadno i zastrašujuće. Već tada je bilo jasno da će godina biti obilježena neizvesnošću, stresom i napetošću, što sve utiče na naš doživljaj vremena.
„Vrlo je uobičajeno da ljudi usred traumatičnog iskustva imaju osjećaj kao da vrijeme teče sporije, ili čak stoji“, kaže Alison Holman, istraživač na temu traume i percepcije vremena na Univerzitetu u Kaliforniji. „Odjednom imate osjećaj kao da vrijeme mili“.
Ljudi koji su doživeli saobraćajnu nesreću tvrde da su imali osjećaj kao da je sam incident trajao mnogo duže nego što jeste; oni koji prvi put skaču s padobranom procjenili su da je njihov skok trajao mnogo duže nego što su prijavili iskusniji skakači.
Iza ovih primjera stoji i čvršći, eksperimentalni dokaz – istraživanje u kome su ispitanici jednako dugo gledali fotografije sa neutralnim i sa zastrašujućim sadržajem, pokazalo je da su ispitanici procjenili da su duže posmatrali zastrašujuće prizore.
Kajla Rankin, takođe istraživač na Univerzitetu u Kaliforniji, kaže da „emocije izvrću percepciju vremena“. Čitava mreža regija u mozgu upravlja našim osjećajem za vrijeme, a istraživači se sve više i više zanimaju za to kako emocije poput straha i iznenađenja utiču na ove moždane regije. Iako još uvek čekamo biološki dokaz, subjektivno iskustvo nam potrvrđuje da uticaj i te kako postoji.
Na primer, Rankinova proučava poremećaje u percepciji vremena koji traju mnogo duže od eksperimenta u laboratoriji tako što prati studente koji iščekuju rezultate ispita na fakultetu i pravnike koji čekaju rezultate pravosudnog ispita.
„Koristili smo subjektivniji pristup pri istraživanju. Pitali smo ispitanike da li imaju osjećaj kao da će beskrajno dugo da čekaju rezultate ili da će im stići dok se okrenu“.
Ispitanici koji su bili manje samouvjereni da su uspješno položili ispit procjenili su da su imali osjećaj kako su mnogo duže čekali rezultate. Zabrinutost i osjećaj da vrijeme nikako da prođe zajedno formiraju začarani krug – zabrinuti ljudi imaju osjećaj da se vrijeme sporo kreće, a što vrijeme sporije ide, oni se sve lošije nose sa brigom.
Rankinova tvrdi da je zbog toga veoma verovatno da ljudi koji su bili izloženiji stresu od pandemije imaju iskrivljeniju sliku o vremenu. Zdravstveni radnici i ljudi čiji su bližnji stradali od virusa verovatno imaju lošiju percepciju vremena od ljudi koji su mogli da rade od kuće i koji nisu izgubili nikog bliskog.
Gubitak osjećaja za budućnost usljed stresa zbog pandemije je takođe veliki destabilizujući faktor za percepciju vremena. Kada je mnogim ljudima zaposlenje neizvjesno, rasporedi u školi su nejasni, a pravila se često mijenjaju, teško je zamisliti šta će se sljedeće desiti. Holmanova tvrdi da je osjećaj o izvesnoj budućnosti veoma važan za našu sposobnost da ujutru ustanemo i bavimo se svojim svakodnevnim obavezama.
„Znamo šta radimo danas, večeras, sutra, imamo osjećaj za to. A upravo nas taj osjećaj motiviše da idemo dalje“, objašnjava. „Kada iskrivite nečiji osjećaj za vreme i otrgnete mu budućnost sa vidika, to može da napravi veliki disbalans“.
Ova „vremenska dezintegracija“ kao odgovor na traumatičan događaj stvara rizik da će se osoba mentalno vezati za trenutak u kome se dešava nešto strašno. Holmanova kaže da „njima vrijeme ne teče kao što bi inače, i zbog toga pate još više jer ne mogu da sklone fokus sa negativnog događaja“.
Dodaje da ova godina nije samo običan traumatičan događaj, već da je hronični izvor stresa koji traje već dug vremenski period, povremeno jakim intenzitetom. „Možda nekome teško pada karantin, a onda im se iznenada član porodice razboli i završi u bolnici, što onda predstavlja akutni stres pored hroničnog“.
Ovakva kombinacija akutnog i hroničnog stresa na jedinstven način utiče na percepciju vremena, što je upravo i glavna tema istraživanja kojim se Holmanova bavi.
„Kada je u pitanju hronični stresor koji je ozbiljan koliko i ova pandemija, očekujem da će ova iskrivljena percepcija trajati sve dok se izvor stresa ne ukloni“, smatra naučnica.
Srećom, navodi da većina ljudi povrati osjećaj za vrijeme ubrzo nakon što traumatičan događaj prođe. Ipak, iskrivljena slika o vremenu neminovno će uticati na naša sjećanja iz ove godine. Holmanova kaže: „Pretpostavljam da će nam biti teško da se prisjetimo detalja događaja iz ove godine“. Što možda i nije tako loša vijest.
