Srednjovjekovni grad Koprijan, još poznat i kao Kurvingrad, na teritoriji opštine Doljevac, danas je tek ruševina koja čeka bolje dane.
Detaljna arheološka istraživanja ponovo su pokrenuta prije nekoliko godina, ali legende kraja, a naročito one vezane za njegovo koloritno ime, daleko su starije.
Prvi put u istoriji Koprijan se pominje u doba Rimljana, pa je izvjesno da je njegova istorija viševjekovna i burna. Ostaci grada danas se nalaze sa desne strane Južne Morave, nedaleko od Niša, u selu Klisura.
Ostaci koji su danas vidljivi potiču iz srednjeg vijeka kada je, na temeljima starijeg utvrđenja, srpski vlastelin Nenad ovdje podigao odbrambeni grad 1372. godine. Prema podacima sa sajta Turističke organizacije opštine Doljevac, grad je sa svih strana bio opasan velikim šancem koji je takođe bio u funkciji obezbjeđenja i odbrane. Koprijan je imao i svoje predgrađe u kome se nalazila i crkva što još više govori o značaju ovog srednjevjekovnog utvrđenja.
Nakon propasti srpske srednjovjekovne države koristili su ga i Turci.
Dok ostaci još uvijek čekaju sveobuhvatna i temeljna istraživanja, legende kraja pričaju zanimljive priče o nazivu ovog mjesta. Jer, daleko više nego Koprijan, grad je među lokalcima poznat kao Kurvinokale, Korvingrad ili – Kurvingrad.
Otkud baš ovo ime?
O tome kako je Koprijan dobio ovo “bezobrazno ime” postoji više legendi.
Po jednoj, za sve je kriva neka “nemoralna dama” koja je, prilikom opsade utvrđenja, noću, kada svi spavaju, izlazila iz grada, uspijevajući da svojim čarima ubijedi stražare da joj otvore kapije.
Po drugoj, rasprostranjenijoj legendi, ovdje je živjela neka imućna gospođa (narod kaže “carica, ali kako ovdje carica sasvim sigurno nikada nije bilo, vjerovatnije je da je u pitanju bila neka vlastelinka) koja se noću iskradala i odlazila do obližnjeg manastira Svetog Jovana na brdu Komniga, “kako bi se molila”.
Naravno, kako ništa nije moguće sakriti, mještani su ubrzo saznali za ove noćne posjete, pa je po kraju počelo da se priča kako je dotična gospođa zavela lokalnog sveštenika (ili monaha) i kako je čak prostirala platno od grada do crkve po kome bi u toku noći prelazila.
Postoje i dvije, daleko prozaičnije priče o imenu ovog mjesta. Naziv Korvingrad ili Kurvin prihvaćen je od vremena osmanske najezde, pa ima onih koji vjeruju da su Turci srpskom gradu namjerno dali pogrdan naziv.
Sa druge strane, naziv možda potiče i od ugarskog kralja Matije Korvina. Ipak, za ovo nema dovoljno istorijskih dokaza, kao i podataka da se uticaj Ugarske prostirao do ovih prostora.
Ostalo je Kurvingrad
Što se novije istorije tiče, gradu su na neki način “glave došli” lokalni stanovnici. Nakon što je utvrđenje izgubilo odbrambenu funkciju, mještani koji žive u okolini bili su ti koji su počeli da odnose kamenje kako bi gradili svoje kuće i tako su razgradili tvrđavu, piše Istorijski zabavnik.
Utvrđenje je stavljeno pod zaštitu države 1947. godine i kategorisano kao nepokretno kulturno dobro od velikog značaja.
Kurvingrad je dugo bio u lošem stanju i od njega je ostalo tek nekoliko zidina, ali je posljednjih godina rađeno da uređenju, pristupnim tačkama za turiste, a počela su i neka arheološka istraživanja.
