Mnogi ne znaju kako se pravilno kadi kuća, a ovaj hrišćanski ritual predstavlja veliku važnost.
Kađenje predstavlja hrišćanski običaj čišćenja prostorija od duhova i svega što je nečisto i nečastivo.
Još od davnina, za kađenje se koriste tamjan i briket, a ranije je to bila smirna.
Pravoslavni hrišćani svoju vjeru izražavaju kroz uvjerenje da kađenje ima moć da odagna sve negativnosti.
Ovaj duhovni običaj sastavni je dio svakog crkvenog obreda, bilo da se radi o liturgijama, jutarnjim i večernjim molitvama ili obavljanju svetih tajni poput krštenja, vjenčanja i jeleosvećenja (molitve i pomazivanje bolesnih osvećenim uljem).
Prihvatanje kađenja i tamjana od strane hrišćanske crkve nije prosto preuzimanje elemenata iz neznabožačkog kulta, već uvođenje nečega što ima osnova u Svetom Pismu.
Tako u knjizi proroka Malahije piše da će se u Mesijanska vremena od istoka do zalaska sunca prinositi Bogu žrtva čista i kandilo. Pod “čistom žrtvom” još najraniji hrišćanski pisci, poput Svetog mučenika Justina razumjeli su sveto pričešće, a pod kađenjem upotrebu tamjana. Prema ovom mjestu Starog Zaveta, sasvim je bilo blisko hrišćanima da pri pričešću upotrebljavaju tamjan.
U Novom Zavetu, u Otkrovenju Jovanovom više puta se govori o tamjanu kao žrtvi istinitom Bogu (Otkr. 5,8; 8, 3 – 5), kao što se i u hramu Solomonovom kad prinosio Jahve-u (Lk. 1,49). Treće apostolsko pravilo govori o tamjanu i jeleju, koje je jedino dozvoljeno donositi kao dar u hrišćanski hram.
Kada kađenje obavlja sveštenik, u crkvi ili domu svojih parohijana, on kadi ikone i druge crkvene relikvije, kao i prisutne osobe, dok ukućane koji sticajem okolnosti nisu tu spominje u molitvi. Kađenjem ljudi primaju se njihove molitve Gospodu i daje im se osvećenje.
Kada je u pitanju stav crkve, tamjan označava podizanje uma i srca vjernika ka nebu tokom molitvi.
Ko treba da okadi kuću?
Kađenje može, pored sveštenika, da obavi i sam domaćin kuće, isto kao što se i sam moli Bogu i pali svijeće, a to se obično praktikuje na dan krsne slave ili zajedničke molitve uoči nedjelje i velikih praznika.
Neki to čine svakoga dana, i to nije neispravno niti štetno.
Kuću bi trebalo da okadi sveštenik nakon građenja, sređivanja, krečenja i bilo kakvih većih promjena. Potrebno je da u prostoriji u kojoj se nalaze ikone pripremite svijeću, kadionicu, tamjan, činiju sa vodom i bosiljak. Uz to, trebalo bi da spremite i jednu posudu sa malo brašna, čašu ulja i četiri male svijeće, koje će se kasnije zalijepiti na zidove stana.
Sveštenik će očitati molitve i malo pomazati zidove osvećenim uljem. U molitvama pri kađenju, čitaju se molitve za napredak doma, zdravlje i sreću ukućana, posebno djece, za slogu, ljubav i međusobno razumevanje onih koji žive u kući.
Kandilo bi trebalo da stoji ispred ikone, obavezno se pali na svaki praznik i nedjeljom, ali može i da gori bez prestanka.
Kandilo i plamen simbolizuju svjetlost Hristove nauke i svjetlost života svetitelja ispred čije ikone se kandilo pali. Ono istovremeno podsjeća svoje ukućane da žive svetlim i čistim životom.
Svi koji redovno pale kandilo u svom domu znaju kakav uticaj ima ovaj plamen na čitavu atmosferu, ali i raspoloženje svih ukućana, naročito u vrijeme praznika.
Kako okaditi kuću?
U kadionicu treba da stavite malo briketa, a preko njega nekoliko zrna tamjana. Upalite šibicom ili upaljačem, a kada počne da gori, započnite molitvu.
Kadionicu treba da držite u desnoj ruci i njome pokretima ruke činite znak krsta. Kadite ukućane od nastraijeg do najmlađem, a nakon čina kađenja stavite kadionicu na neko posebno mesto u kući.
Briket i tamjan simbolizuju ljubav prema vjeri i toplotu duše domaćina, dok miris tamjana simbolizuje blagodat Svetog Duha.
