Nije prošlo mnogo vremena od kada je Kolumba očarala Jamajka krajem 15. vijeka do njenog potpadanja pod englesku vlast u 17. vijeku. Tada počinje nagli uspon, piše Nacionalna geografija.

Port rojal bio je prirodna luka u koju je moglo da stane 500 brodova. Postao je najveći grad na Karibima pun mogućnosti – za pripadnike različitih slojeva društva. Bogati Englezi su se bogatili od prodaje roblja u luci, a tu su bili i pirati koji su neprestano napadali i pljačkali španske brodove na susjednim ostrvima.

Četvrtinu grada činili su kafići i bordeli, a govorilo se kako pirati u jednom danu potroše na piće i žene više nego što seljak zaradi tokom čitave godine. Međutim, to ih je brzo dovodilo do prosjačkog štapa.

Kakva je anarhija vladala, svjedoči podatak da je 1675. godine gusar Henri Morgan postao lučki poručnik guverner.

Izgledalo je kao da je ništa nije nemoguće i da je grad na vrhu svijeta…

Međutim, jednog jutra 7. jula 1692. godine Jamajku je zadesio snažan zemljotres magnitude 7,5 po Rihteru. Kako je luka velikim dijelom bila izgrađena na trusnom području i pijesku, zgrade su gotovo u potpunosti propale u zemlju, poklopljene cunamijem koji je pratio potres. Oko 2000 ljudi izgubilo je živote, a lokalno groblje otklizalo je u more.

Edmund Hit bio je jedan od preživjelih koji je u to vrijeme bio na brodu i sve vidio sa udaljenosti. Zapisao je ovo: „Zemlja se otvorila i progutala ljude pred mojim očima. More se izdignulo nad zidinama i shvatio sam – bijeg je nemoguć.“

Oni koji su preživjeli smatrali su da je riječ o božjoj kazni.

Šta je danas ostalo od svega? Većina grada iz 17. vijeka danas se nalazi na dnu mora. Kako nije propao na veliku dubinu, početkom 20. vijeka posetioci su još izvještavali o vidljivim krovovima i dijelovima grada koji sablasno vire iz vode, a ronioci su obilazili njegove ulice – pod vodom.

Zbog strašnog načina na koji se sve odigralo neki istoričari i arheolozi upoređivali su propast Port rojala s propašću Pompeje.