Nekada se Vaskrs iščekivao sa gotovo svetim uzbuđenjem.
U seoskim kućama, žene su danima pripremale trpezu, prale dom, čistile dvorišta i peglale najbolje košulje za vaskršnju liturgiju. Voda se donosila iz “žive” rijeke ili bunara, prije zore, kako bi djeca imala “čisto lice i čist život”. U tu vodu bi se stavljalo crveno jaje, cveće i poneki zlatnik – da bi dijete bilo zdravo, lijepo i uspješno.
Na sam praznik, cijela porodica se okupljala na bogatoj trpezi, gdje se prvo jelo farbano jaje, pa onda ostala hrana.
Mnogi su se tog dana mirili – čak i najveće zavade su se smirivale pred vaskršnjim pozdravom: “Hristos vaskrse!” – “Vaistinu vaskrse!”.
Vjerovalo se da je grijeh zadržavati ljutnju na tako sveti dan. Posebnu čar imali su ukrasi od veza, domaće pogače i miris tamjana koji se širio iz svake ikone.
U tim običajima, svaka porodica nalazila je osjećaj pripadnosti, toplinu i mir – ono što ni vrijeme ni civilizacija ne mogu da zamijene.
