Milijardu dolara kasnije, po prvi put je ispričao svoju priču za njujoršku agenciju Blumberg.

Konjske trke su poput religije u Hongkongu, čiji se građani klade više nego žitelji bilo kog drugog grada na planeti. Njihova „crkva“ je Hepi veli hipodrom, čija ovalna travnata staza i osvijetljena sjedišta su noću okruženi neonskim svjetlima sa nebodera.

Tokom večeri 6. novembra 2001. godine, čitav Hongkong pričao je o najvećem džekpotu koji je grad vidio – najmanje 100 miliona hongkonških dolara (u to vrijeme oko 13 miliona dolara) za dobitnika „singla“ pod nazivom „tripl trio“. Ta opklada od kladioničara iziskuje da predvidi prva tri konja, bez obzira na poredak, u tri različite trke. Postoji više od 10 miliona kombinacija. Kada niko ne pogodi dobitnu kombinaciju, novac se prenosi na sljedeći set trka. Te novembarske noći, novac je šest puta uzastopno prenošen na sljedeće trke. Oko milion ljudi je položilo opklade – što znači jedan od sedam žitelja grada.

Između trenutka kada je voditelj najavio „Posljednji tripl trio!“, pa dok su konji protutnjali posljednji krug, preko puta trkališta na 27 spratu, dva Amerikanca sjedela su ignorišući utišan prenos trke uživo na TV-u. Jedini šum u proistoriji stvaralo je tuce kompjutera.

Bil Benter i njegov saradnik Pol Kolandato fiksirali su pogledom tri monitora na kojima je bio „matriks“ opklada koje je njihov algoritam odabrao za tu trku – njih ukupno 51.381.

Gledali su kako skripta filtrira izgubljene opklade, jednu po jednu, sve dok na ekranu nije ostalo samo 36 redova. Ukupno 35 od njihovih opklada pogodilo je prva tri konja u dvije trke, kvalifikujući se za utješnu nagradu. A jedna opklada je pogodila svih devet konja u tri trke.

„J***te!“, rekao je Benter. „Dobili smo.“

Nisu odmah znali koliko su zaradili, pa su marljivo računali sve dok se osam minuta kasnije nisu pojavili na ekranu zvanični podaci. Džekpot je iznosio 16 miliona dolara.

Na stolu pored, nalazila se uredna gomila kladioničarskih listića. Njih dvojica su ih pregledali, izdvojili tri koji su imali svih 36 dobitnih linija, a potom dugo zurili u gomilu papirića.

Veterani kocke znaju da se na konjskim trkama ne može pobijediti, piše Blumberg. Postoji isuviše varijabli i previše mogućih ishoda. Lider trke polomi nogu, džokej padne, šampionsko grlo bez razloga nije u formi, prosto nije raspoloženo. Kako stara izreka kaže: Ako igraš dovoljno dugo, gubitak nije moguć – već neizbježan.

„Kladite se na konje i izgubićete“, kaže Varvik Bartlet, čovjek koji je u toj industriji proveo godine, a sada vodi Global Betting & Gaming Consultants. On kaže da je nakon puno pokušaja da stupi u vezu sa Benterom, dobio imejl od njega u septembru.

Benter je želio da „pokori“ klađenje na konje ne zato što je to teško, već zato što se tvrdilo da je to nemoguće. Kada mu je u tome uspjelo, izbjegavao je publicitet, ostajući poznat samo unutar skupine „gikova“ koji se bave onim što i njega zanima, piše njujorška agencija.