Junakinju današnje priče su nazvali su Hačiko, a razlog je jednostavan: njena priča je slična onoj ispričanoj u istoimenom čuvenom filmu, ali glavni junak, u ovom slučaju, nije pas koji zauvijek čeka svog sada mrtvog gazdu, već mačka.
Ovu mačku su na veterinarsku kliniku donijeli volonteri u Rusiji, u Mahačkali, u regionu Dagestana. Od 2018. godine životinju je dobro poznavala cijela lokalna zajednica jer je živjela na grobu osobe sa kojom je živjela i koje sada nema već sedam godina.
Nakon smrti svog vlasnika, ova narandžasta mačka se nastanila u pogrebnom prostoru i prema svjedočenjima medija, uprkos pokušajima da joj se pronađe nova porodica, životinja je uvijek uspijevala da ‘pobjegne’ i vrati se na svoje mjesto.
Ovog puta, međutim, Hačiko mačka morala je nevoljno da prihvati pomoć dobrovoljaca. Mačku, koja je sada stara, trebalo je liječiti i vratiti u formu i iz tog razloga je odvedena na veterinarsku kliniku gdje je trenutno hospitalizovana. Međutim, nakon oporavka, koji će se prema procjenama veterinara desiti za nekoliko mjeseci, mačka neće biti puštena nazad u divljinu. U stvari, aktivisti za prava životinja odlučili su da je presele u Sankt Peterburg kako bi je udomili.
Nedavna naučna studija je otkrila da mačke pate kada im vlasnici preminu.
Zbrinjavanja mačke i sloboda izbora su, međutim, dvije empirijske “sigurnosti” u ovom slučaju i u mnogim drugim koje imaju slične epiloge, posebno ne u vezi sa ispravnošću pomaganja životinjama u evidentnom stanju patnje u vezi sa njihovim zdravljem, već u odnosu na njihovu sudbinu.
U stvari, tamo gdje odlučimo da je mačka sposobna da doživi osjećanja toliko slična našim da možemo bez pomoći nauke da utvrdimo da je veza koju je imala sa svojim čovjekom spriječila da napusti grob, pa joj zato pripisujemo sposobnost da svjesno bira šta da radi na osnovu svojih emocija, ne smatramo je sposobnom da bira kako i gdje da umre.
Poenta je veoma delikatna, ali bi trebalo da nas navede da razmislimo o ulozi koju smo sebi dali – čak i ako iz dobrih razloga – kao čuvari drugih životinja (ili smatramo da smo superiorniji od njih?) za koje vjerujemo u svakom slučaju da ih treba zaštititi bez obzira na to čak i kada nam, kao u slučaju mačke Hačiko, pokažu da tačno znaju šta žele da urade sa svojim životima, navodi se u studiji.
