"I dok je on još govorio, dođe Juda, jedan od Dvanaestorice, i s njime svetina naoružana mačevima i toljagama koju su poslali glavari sveštenički, književnici i starješine. Izdajnik njegov biješe s njima ugovorio znak: 'Koga poljubim, taj je. Njega držite i odvedite oprezno'. I kako dođe, odmah mu pristupi i reče: 'Rabbi!', pa ga poljubi. Oni digoše ruke na njega i uhvatiše ga."

Mitologija oko Isusa i Jude je jedan od temelja učenja hrišćanske vjere, ali istoričari danas nisu baš sasvim sigurni kako je ta biblijska priča istinita, piše "All that's Interesting".

Ono što ističu kao vrlo indikativno je istorijska činjenica da, osim uloge zločinca u hrišćanskoj tradiciji, nigdje drugdje ne postoji pisanih dokaza o postojanju Jude.

"Niko nije uspio da locira ikakav izvor o Judi koji nije vezan za priče iz Novog zavijeta", ističe Suzan Grubar sa Univerziteta Blumington, autorka djela "Juda: Biografija".

Kaže kako je njemu posvećeno tek nekoliko redova u Bibliji, a govore jedino o tome da je on bio učenik koji je predao Isusa jerusalimskim vlastima i to tako što ga je na Tajnoj večeri poljubio u lijevu stranu lica. Nakon toga, Juda je prema Jevanđelju po Mateju vratio novac Jevrejima i objesio se o drvo.

Mit o Judi Jevanjđelja o Marku, Mateji, Luki i Jovanu spominju istu priču o Judinoj izdaji, a ne daju nikakve druge podatke o tom čovjeku, npr. gdje je rođen, gdje je umro, ko mu je bila porodica i slične informacije. U Jevanđelju po Ivanu Isus je već znao kako će ga Juda Iskariotski izdati te mu je pristupio prije posljednje večeri uz riječi: "Što misliš da uradiš, uradi brzo", a sva četiri jevanđelja opisuju Judu kao utjelovljenje zla.

Čak i njegovo prezime, Iskariotski, istoričari tumače kao demonizaciju - jer na latinskom sicarius znači ubica.

Prema nekim tumačenjima, Juda je savladao duh Nečastivog, dok je prema drugima on bio poznat kao zao čovjek od ranije.

Prema Jovanu, Juda je bio "blagajnik apostola", iako se znalo da je lopov.

Očigledno je iz nekog razloga ipak bio pouzdan. Što bi ga dovelo do toga da izda svog gospodara, a zatim se ubije?

Moguće je da Juda uopšte nije izdao Isusa i da je Biblija pogrešno protumačila značenje koje stoji iza njega identifikujući Isusa sa vlastima. Neki istoričari smatraju da se frakcija radikalnih Jevreja zapravo nadala da će upotrebiti Isusov uticaj kao sredstvo sučeljavanja s Rimljanima, ali to je pošlo po zlu.

Judino prezime takođe bi moglo značiti da je bio dio nasilne jevrejske grupe koja se nazivala "Sicarii", a koji su i sami bili dio radikalnog pokreta Zilota.

Ziloti su bili poput političkih ubica, a navodno su ispod odjeće nosili male bodeže ili "sica" kako bi noževima suprotstavljali protivnicima na ulici. Doista, za Isusa se u Bibliji kaže da se povezao s poznatim Zilotima, poput Simona Zilota.

Ziloti su bili u pobuni protiv Rimljana, koji su osvojili Izrael, i možda su u Isusu vidjeli priliku da svrgnu tlačitelje. Kao što je rimsko-jevrejski istoričar Josip napisao: "Kada su [Ziloti] vidjeli njegovu [Isusovu] sposobnost da učini što god želi riječju, rekli su mu da žele da uđe u Grad, uništi rimske trupe, i postane kralj, ali to nije učinio."

Kao apolitičan, vjerski vođa, Isus očito nije imao želju da vodi radikalne jevrejske grupe. Ziloti su se nadali da će se suprotstaviti Rimljanima ujedinjeni pod Mesijom, što su mislili da Isus može biti. Da bi utvrdili je li on pravi mesija ili ne, Ziloti su trebali da iskušaju Isusa. U grčkoj verziji Biblije, glagol koji se koristio za opisivanje Judinog sučeljavanja sa Isusom na posljednjoj večeri je paradidomei, što u prevodu znači "predao ga."

Dakle, kad je Juda predao Isusa vlastima, to nije bilo u izdaji, nego u pokušaju da se provjeri može li mučenik biti mesija koji će voditi radikalnu grupu u pobuni protiv Rimljana.

Knjiga Vilijama Klasena, "Juda: Isusov izdajnik ili prijatelj?", brani tezu da je Juda doista bio više prijatelj nego izdajnik. Klasen u svojoj knjizi iznosi tezu prema kojoj Juda nije izdao Isusa, već ga je samo predao nadležnim jevrejskim vlastima, kako bi procijenile njegove tvrdnje, što je u judaizmu u to vreme bilo veoma primeren i razumljiv postupak.

Klasen ističe: "Nijedan stari, klasični grčki spis… ne sadrži konotaciju izdajstva. Svaki leksikon koji navodi drugačije, zapravo teologizira umesto da nam pomogne da otkrijemo značenje grčkih riječi kroz običaje".

Dakle, grčka riječ koja je u jevanđeljima prevedena kao "izdati" (paradidomi) zapravo nema ono suštinski negativno značenje koje mi povezujemo s pojmom izdaja. U standardnom grčko-engleskom rječniku Novoga zavjeta, koji koriste svi stručnjaci, prvo je značenje neutralno - "predati, izručiti, otkriti" koga.

Ali, ista riječ ima i nedvosmisleno pozitivno značenje "predati, poveriti, obavezati", npr, predati "milosti Božjoj" (Dela apostolska 14:26; 15:40).

Ista riječ često znači i "predati, proslijediti, prenijeti, pripovijedati, poučavati" usmenu ili pismenu predaju.