Početkom 1803. godine, 12 knezova sastaju se u Bogovađi i dogovaraju se da se obrate sultanu za pomoć ali i da za osam mjeseci podignu ustanak.

Potresnim riječima prota bukovički Atanasije opisuje ovo stanje na sastanku šumadijskih prvaka u Orašcu (tokom jedne svadbe) na Aranđelovdan 1803. godine: “Već zemlja stenje, a nebo nad nama plače gledajući tolika i takva nečuvena tiranstva na nama. Braćo, mi smo robovi, nismo samo mi nego i naši sinovi, unuci, praunuci; a braćo moja, tri puta je bolje mrijeti slavno nego u robstvu živjeti dovijeka sramno“.

Presretnuto pismo

Situacija se iz dana u dan pogoršavala. Vraćanjem čitlučkih odnosa i pravljenjem hanova po selima, ukinuta je Srbima teško stečena knežinska samouprava u Beogradskom pašaluku. Te davne 1803. godine pripremu srpskog ustanka poremetilo je i jedno presretnuto pismo.

Knez Aleksa Nenadović pisao je tokom ljeta u Zemun baronu Mitezeru o pripremama među Srbima za ustanak i tražio džebanu od Austrijanaca, ali je pismo dospjelo u ruke dahija koje su već odranije načule da Srbi nešto spremaju, a sada su imale i čvrst dokaz.

“Da znate da smo mi ove dahije među sobom posvađali i oni će se skoro između sebe potući; zato molimo pripravite džebane i oficira, a vojske dosta imamo, da nam pomognu da dahije odavdje otjeramo“, pisalo je, između ostalog, u pomenutom pismu.

Srbi su ustanak planirali na proljeće, „kad šuma ozeleni“. Međusobno posvađane dahije nisu više imale šta čekati i zbijaju svoje redove, plašeći se Austrije, ali i prijetnje od samog sultana. Između 4. i 10. februara 1804. godine ubijeno je više od 70 najuglednijih Srba. Ovaj događaj u istoriji je poznat kao “sječa knezova”, a među onima koji su stradali bili su Aleksa Nenadović, Ilija Birčanin, Marko Čarapić, Hadži Ruvim… Njihove odsječene glave odnijete su u Beograd i nabijene na kolje.

Vrijeme meteža i nesigurnosti dostiglo je sječom knezova svoj vrhunac. Mnogi viđeniji ljudi bili su pobijeni, dok su se ostali sakrili po šumama i u zbegovima razmišljali o otporu ili bjekstvu iz pašaluka. Atmosfera neizvjesnosti pronosila se pašalukom. Kako je Vuk Karadzić bilježio: ’’Tu sad drugoga suda ni spasenija nema, nego da se branimo i da bijemo i mi njih; kad ćemo vezani ženski mrijeti, od njihovi dželata i seiza, bolje da umremo junački, kao ljudi…’’.

Kako je sve počelo?

Narodni predstavnici iz pojedinih dahija okupili su se u Orašcu u Marićevića jaruzi, ponovo pod okriljem svadbe, na Sretenje, u utorak 14. (15.) februara 1804. godine kako bi donijeli odluku o tome šta im je činiti. Dogovoreno je da se krene u obračun sa dahijama.

Ulogu vođe ustanika najprije su odbili harambaša Stanoje Glavaš i orašački knez Teodosije Marićević, da bi na kraju tu ulogu prihvatio Đorđe Petrović (Karađorđe) koji je izbjegao sječu tako što je uspio da se odupre Turcima koji su došli po njega i zatim otišao kod Stanoja Glavaša koji se krio kod jataka.

Istoga dana paljenjem hanova u Orašcu, Raniloviću, Topoli, Žabarima i drugim selima pokrenuti su točkovi “srpske revolucije” kako je svoje djelo kasnije nazvao njemački istoričar Leopold Ranke. Odmah su razaslata pisma nahijama i njihovim narodnim prvacima sa obajveštenjem da je počelo paljenje hanova i protjerivanje Turaka i da svi počnu činiti isto.

Nepotkupljivi Karađorđe

Aganlija i Karađorđe susreli su se u snijegom zavejanoj Drlupi 24.(25.) februara 1804. godine ali je umjesto dogovora došlo do sukoba u kom su dvojica poginula, Aganlija je bio ranjen u nogu, a Stanoje Glavaš u glavu. Zbog hladnoće i snega ni oružje nije radilo kako treba. Iako Srbi prvog dana sukoba nisu bili u povoljnom položaju, Aganlija se sutradan povukao u Beograd koji je narednih dana odsječen od ostatka pašaluka.

Dahije ipak pokušavaju još jednom da pregovaraju. Sa Turcima u Palanku na pregovore dolazi beogradski mitropolit Leontije koji je još ranije upozorio Karađorđa da ništa Turcima ne vjeruje. Dahije su nudile Karađorđu 500 kesa novaca, imanja i zvanje vrhovnog kneza, pa čak i garancije stranog vladara ali je Karađorđe sve odbijao: “Dogod ja gledam grobove našije serbski knezova, koje su daije isjekle i dogod vi ne ubijete mene kao i druge knezove čto ste isjekli, među nama neće biti mira“.

Šta je bilo poslije?

Boj na Drlupi bio je “vatreno krštenje” u borbi ustanika sa dahijama za koje je pašaluk bio izgubljen. Povratka na staro više nije moglo biti i za dva i po mjeseca 10 od 12 nahija pašaluka bilo je oslobođeno, a Beograd opsednut.

Dahije uskoro bježe Dunavom na Adu Kale gdje ih je sa svojom četom pohvatao Milenko Stojković i pobio avgusta 1804. godine, a njihove glave zatim poslao u Beograd, pa potom i u Istanbul.

Dahija više nije bilo ali bio je to tek početak srpske revolucije i dugotrajne borbe za nezavisnost Srbije.

(Izvor: Istorijski zabavnik/Marko Marinković)