Bio je opremljen sa dvadeset sedam prilagođenih mašina na kojima su Zanderovi pacijenti vježbali. Zander je tvrdio da njegove terapeutske mašine mogu da isprave niz fizičkih nedostataka, oštećenja i oboljenja izazvanih nesrećama pri rođenju ili teškim radom.

Iako nam danas izgledaju kao instrumenti za mučenje, Zanderova oprema za teretanu smatrana je sofisticiranom i visokotehnološkom.

Zander je tvrdio da ključ zdravlja nije naporna akrobacija već "progresivni napor” - kontrolisano, sistematsko angažovanje mišića tijela kako bi se izgradila snaga.

Ubrzo nakon što je 1864. postao licencirani ljekar, Zander je svoje ideje sproveo u praksu u lokalnoj stokholmskoj školi tako što je postavio prototip mašina za terapiju za učenike. Njegove mašine su koristile tegove i poluge koje su se mogle povlačiti i pomijerati da bi prilagodile otpor kako bi odgovarale snazi svakog pojedinca.

Drugi set tegova i poluga kompenzovao je težinu tijela ili udova korisnika. Za one sa paralizom ili ekstremnom slabošću, motorizovane mašine su spriječile atrofiranje pogođenih mišića.

Nakon što je primijetio značajno poboljšanje u snazi i zdravlju vježbača u stokholmskoj školi, Zander je otvorio Medicinsko-mehanički institut u Stokholmu kako bi promovisao svoje mašine.

U početku su ljekari bili skeptični prema tvrdnjama o novoj terapiji, ali poslije dokaza poboljšanja stanja pacijenata, sve veći broj praktičara širom svijeta počeo je da podržava Zanderovu terapiju, omogućavajući mu da otvori drugi Zander institut u Londonu.

Zanderove mašine postale su senzacija na međunarodnoj izložbi 1876. u Filadelfiji, donijevši mu nagradu za najbolji mehanički dizajn.

Brza mehanizacija koju je donijela industrijalizacija u drugoj polovini 19. vijeka dovela je do povećanja broja kancelarijskih radnika, a Zander je počeo da plasira svoje mašine ovoj brzo rastućoj američkoj poslovnoj klasi. Njegove mašine su nudile, objasnio je Zander američkoj publici, "prevenciju protiv šteta izazvanih izolacijom u kancelariji“.

Do kraja vijeka, njegove mašine su se mogle naći u banjama širom zemlje, kao i u privatnim institutima kao što je onaj koji je Zander postavio u blizini Central parka u Njujorku.

Pristup ovim zdravstvenim mašinama bio je znak statusa koji je odražavao nečiji ležeran način života i oslobađanje od fizičkog rada.

Nakon Zanderove smrti 1920. godine, njegove mašine i njegov doprinos fizikalnoj terapiji su u suštini bili zaboravljeni, sve dok ove radikalne ideje nisu ponovo otkrivene u posljednjim decenijama 20. vijeka, piše 24sedam.

Njegove revolucionarne ideje ponovo dobijaju pažnju i poštovanje koje su zaslužile.