Spletom neobičnih okolnosti Saša je postao sluga božji, a ni na Floridi nije završio preko noći. Njegova priča počela je u Valjevu, gdje je talenat za fudbal otkrio još u djetinjstvu.

"Moje rodno mjesto je Valjevo u kojem sam rođen prije 49 godina, od oca Jovana i majke Milice. Imam brata Igora i nas dvojica imamo brata po ocu Milana. Za fudbal sam se vjerovatno rodio, ali ne da uspijem, već da u njemu sazrjievam i da ga volim. Tu je možda i žal za zrelošću, koja je bila potrebna za velika djela.

Počeo sam da igram u mlađim kategorijama Radničkog iz Valjeva, imao sam šest godina. Kasnije sam bio u Elindu, potom u FK Krušik, gdje sam proveo oko pet godina, pa ponovo kratka epizoda u Radničkom i nastavak u juniorima Kolubare iz Lazarevca. Iz ovog perioda, veliki autoritet i čovjek koji me je svemu naučio i uputio, bio je čika Sava Kristić, veliko ime jugoslovenskog i srpskog fudbala", ispričao je Saša jednom prilikom.

Fudbal je njegova ljubav, i život. Izmijenio je mnoštvo klubova i na tom putu je upoznao mnogo ljudi.

"Fudbal je moja ljubav, moj život. Ja sam možda više na riječima fudbaler nego što sam bio u praksi. Izmijenio sam preko 13 klubova, upoznao mnogo ljudi, ali nisam se mnogo zadržavao po tim klubovima. Bio sam čak jedno vrijeme u Obiliću i to sa 23 godine koji je tada bio u prvoj ligi, prvo sam bio na probi mjesec i po dana kod Cola Jankovića, došao sam tamo nekim putem kao i svi ostali", rekao je Saša i nabrojao poznate fudbalere sa kojima je igrao:

"Tu su bili svi oni Čileanci, Katić, Novković, Janković, ali su tu bili i golmani Radaković i Jevrić, zatim Sarić, Lešnjak, Puača, itd. Tu sam prošao tu probu, i onda poslije toga dolazi druga garnitura, drugi igrači, tada je bio Šarac i mnogi drugi. Tako da je to završilo neslavno za mene, da li je to bila neka nedisciplina moja ili je takav bio usud, ne znam šta je bilo, ali sam ponosan, čak i ovdje kada sam dolazio u 40 i kusur godina sam igrao za neku međuopštinsku ligu. Bio sam čak i trener Radničkog iz Petog puka te godine 2016/17 kada sam došao", dodao je on za "Glas rasejanja".

Kako je i sam rekao teologiju je odlučio da studira jedne noći tokom bombardovanja Jugoslavije, pošto je imao neku glad za naukom, a bogoslovski Institut BFC je upisao 1999. godine. Neki dan prije Vaskrsa, u aprilu mjesecu 2017. godine. Episkop Istočnoamerički G. Irinej ga je postavio za paroha crkve Sv. Save u Nort Portu, Florida.

"To je bilo kao da sam cijeloga života htio to da radim i jednostavno nisam osjetio nikakvu nelagodnost kod sebe, da sam završio bogosloviju ili ne, kasnije hvala bogu na fakultetu. Tako su se sve kockice složile, kao da sam ja to uvijek želio i sigurno je to bio jedan božji priziv, tako to gledam", rekao je Saša i dodao:

"Zahvaljujući blagoslovu Episkopa Irineja da me primi pod svoj omofor, dobio sam šansu da ukrušavam crkvu Sv Save u Nort Portu. Crkva je izrađena po projektnom rješenju profesora Ljubiše Folića, a unutrašnje radove u crkvi, prelijepi ikonostas od kvarcnog pješčara, kao i ostale potrebne stvari za opremanje crkve, izradili su i završavaju, akademski vajar Zoran Vasiljković, ikonopisac Tanja Ristić, duboresci Dejan Jocić, Rajko Popović i Vlada Ivanović", rekao je on.

Na kraju, o svom životnom putu Đurđević zaključuje:

"Možda je za nekoga moj životni put neobičan? Međutim, za mene nije bilo neobično da se Bogu molim i da postanem sveštenoslužitelj. Sve je to bilo prirodno i blagodatno! Slobodno mogu reći, bio je to priziv Duha Svetoga. A kada se radi o blagodati, koja je ustvari, jedna harizma i nezasluženi dar od Gospoda, onda mnogo i ne razmišljate šta vas je snašlo. Prosto živite taj život na koji Vas je Gospod prizvao i dajete se crkvi i vjernom narodu. Čovjek treba da živi u stalnom učenju i uzrastanju. Strahovi nisu od Boga i čovjek treba da bude spreman na promjenu, ali na promjenu koja ga izgrađuje i kreira, njega kao ličnost i svijet oko sebe i u sebi", kaže on.