Odlazak u restoran je u nekim zemljama, možda, ritual, dio svakodnevice, ali je zapravo luksuz. To je posebno primjetno ako poredimo cijene na Balkanu i u EU ili SAD, gdje su mnogo "jače".
Ipak, većina zaboravlja da, kada naruči jelo u restoranu, ne plaća samo upotrebljene namirnice niti ono što je dobila na tanjiru, u smislu količine. Postoji mnogo "skrivenih troškova", kojih niste svjesni.
Trenutno je situacija u vezi sa koronom poremetila rad restorana, i ljudi ih slabije posjećuju, ali je recimo prije krize - samo u Americi bilo više od milion restorana, koje je godišnje posjećivalo više od 200 miliona ljudi.
Osim hrane koju neminovno plaćate, restoran vam naplaćuje i samu uslugu (pravljenje/donošenje), zatim pranje sudova nakon što ste završili s jelom, prostor, ambijent, muziku.
Ponekad je manje važno šta ste dobili za ručak ili večeru, odnosno, restoran zadržava pravo da povisi cijenu usluge jer vam je pružio "prijatan osjećaj". Što je restoran više osrednji, to su cijene niže, bez obzira na kvalitet hrane.
To je ono što zovemo "emocionalna vezanost" za neki objekat/predmet. Kada izađete iz nekog restorana, ne pamtite samo šta ste jeli, koliko je bilo ukusno i obim porcije, već i ambijent, ljubaznost, muziku koja vas je možda inspirisala.
Zato nema poente porediti utrošak za spremanje hrane kod kuće, sa cijenama u restoranu. Kao što je pomenuto, ne treba gledati isključivo na namirnice/kvalitet/količinu, već imajte u vidu da morate sami da spremate obrok (utrošite trud i vrijeme), a onda da postavite sto, operete sudove...
Sve su to postupci koje vam restoran "naplati", a da ih niste svjesni. Ali, zato i ne idete na takva mjesta svaki dan, već samo kad vam je gušt.
Takođe, što je bolja "postava" u restoranu (kuvari, spretnost konobara itd), veće su šanse da cijene budu "jake". Sasvim je legitimno da ekspert za kuvanje, s nagradama i karijerom, podigne cijenu svoje usluge na račun znanja i umeća.
