Nauka poznaje četiri vrste: kanadski, iberijski, obični i riđi ris. Obični ris još ima i podvrste: sjeverni, turkestanski, kavkaski, sibirski, balkanski i karpatski. Sve nabrojane vrste su na crvenim i crnim listama ugroženosti, uz velike napore da se ova elegantna zvijer očuva.

Ris je, ukratko, mačka, dugačka do 130 centimetara, visoka do 65 centimetara i teška oko 30 kilograma, iako su primjerci sibirskog risa dostizali i 45 kilograma težine. Tijelo je snažno, sa dugim nogama i širokim šapama pokrivenim sa dosta krzna. Kratkog repa, karakterističnih šiljatih ušiju sa čupercima, ova životinja budila je veliku pažnju poljoprivrednika, prije svega zato što je vrlo tiha, rijetko se oglašava, ali u vrijeme parenja pušta zastrašujuće zvuke, grleno režanje i neku vrstu mjaukanja, samo mnogo glasnije. Kao predator, ris ne uživa "popularnost" vuka ili lisice jer se rijetko može sresti u prirodi.

Simbol hrabrosti i nezavisnosti

Ova životinja je tajanstveni samotnjak, koji "pokriva" do 100 kvadratnih kilometara lovnog područja, na kome ne trpi druge pripadnike sopstvene vrste. Krzno risa je gusto i toplo, u ljeto smeđe i crvenkasto u različitim nijansama, dok u zimu poprima sive i srebrne nijanse i postaje duže, sa svilenkastim slojem koji štiti od hladnoće. Nije se desilo da poljoprivrednik ili lovac nađe mladunče risa, pa ga odnese kući misleći da je u pitanju čupava mačka: ljudi odavno znaju da je u pitanju opasna životinja.

Vjerovanja o risu stara su i duboko ukorijenjena, on je simbol hrabrosti i nezavisnosti. Historičari iz doba antičkog Rima pišu o "risovim očima" naroda koji su u njihovo doba živjeli na Balkanu, samo je ostalo nejasno da li misle na boju i sjaj očiju ili na dobar vid. Ris odlično vidi, po danu ali i u mraku, pošto je noćna životinja, a narodna mašta pripisuje mu da vidi i kroz zid, ako je potrebno. Ne prilazi ljudskom naselju, osim ako ga natjera velika glad ili neka druga nevolja. Ne pojavljuje se u šaljivim narodnim pričama niti u pjesmama.

U starim religijama bio je visoko cijenjen kao lični ljubimac božanstava prirode. Kod Germana i Skandinavaca kočiju boginje Freje, zaštitnice prirode i plodnosti, vuku brisinge, velike mačke, a te mačke su, prema starim crtežima i opisima - risovi. Kod drevnih Slovena ris se zvao "liši" – doslovno šumski duh, prenosi Agroklub.

Еtnolozi su zapisali da Srbi, Hrvati, Slovenci, Ukrajinci, Bugari i drugi slovenski narodi vjeruju kako ovu životinju nije moguće ubiti uobičajenim ljudskim oružjem, nego isključivo činima i magijom. Njegovom krznu su pripisivane zaštitne moći, to jest da onom ko nosi od‌jevni predmet od risovine ne može da naudi ni nož ni puška, zato su se plemići rado ogrtali krznom od risa ili ga nosili na okovratniku i šubari.

Zubi i kandže risa takođe su predstavljali moćnu amajliju koja provjereno štiti od zlih duhova i ostalih nevidljivih bića. Kakvo poštovanje (i strah) je ris budio, vidi se po starom vjerovanju: ako samo njegova sjenka padne na selo, doći će do serije neočekivanih trudnoća kod žena. U doba kad su d‌jeca smatrana kao dar milostivih božanstava, upravo ova životinja bila je namijenjena da taj blagoslov prenese do ljudi. Iako se ne množi brzo (dva do četiri mladunčeta godišnje), zbog čega je i istrebljen, risove bije glas da su veoma strastveni u ljubavnim igrama, a dokumentarni filmovi o životu šumskih životinja pokazali su da je zaista tako.

Izraz "ljut/bijesan kao ris" odnosi se takođe na vjerovanje da se ris ljuti kad ga ljudi spominju, pa može da dođe i zakolje im stoku, tiho kako samo on zna.

Zato se o ovom predatoru u društvu poljoprivrednika ne priča, a kad se priča, utiša se glas.

Pratite nas i putem Vibera