Oči mogu otkriti puno o zdravlju našeg mozga, a problemi s očima mogu biti jedan od najranijih znakova kognitivnog pada.
Najnovija studija pokazuje da gubitak vizuelne osjetljivosti može predvidjeti demenciju 12 godina prije nego što se dijagnostikuje.
Objavljeno istraživanje temeljilo se na 8.623 zdravih ljudi u Norfolku, Еngleska, koji su praćeni dugi niz godina. Do kraja studije, 537 učesnika razvilo je demenciju, tako da su istraživači mogli vidjeti koji su faktori mogli prethoditi ovoj dijagnozi.
Na početku studije učesnici su zamoljeni da prođu test vizuelne osjetljivosti. Za test su morali pritisnuti tipku čim su vidjeli trougao koji se formira u polju pokretnih tačkica.
Ljudi koji bi razvili demenciju mnogo su sporije vidjeli ovaj trougao na ekranu nego ljudi koji bi ostali bez demencije.
Zašto?
Problemi s vidom mogu biti rani pokazatelj kognitivnog pada budući da toksični amiloidni plakovi povezani s Alchajmerovom bolešću mogu prvo uticati na područja mozga povezana s vidom, pri čemu se dijelovi mozga povezani s pamćenjem oštećuju kako bolest napreduje.
Dakle, testovi vida mogu otkriti nedostatke prije testova pamćenja.
Postoji nekoliko drugih aspekata vizuelne obrade na koje utječe Alschajmerova bolest, kao što je sposobnost da se vide obrisi objekata (osjetljivost na kontrast) i da se razlikuju određene boje (sposobnost da se vidi plavo-zeleni spektar je pogođena rano u demenciji), a oni mogu uticati na živote ljudi, a da oni toga nisu odmah svjesni. Još jedan rani znak Alchajmerove bolesti je nedostatak u "inhibicijskoj kontroli" pokreta očiju, pri čemu se čini da ometajući podražaji lakše zadržavaju pažnju.
Čini se da ljudi s Alchajmerovom bolešću imaju problema s ignorisanjem ometajućih podražaja, što se može pokazati kao problem s kontrolom pokreta očiju.
Prepoznavanje lica
Takođe, isti istraživači imaju rane dokaze koji sugerišu da osobe s demencijom imaju tendenciju neefikasno obraditi lica novih ljudi. Drugim riječima, ne prate uobičajeni obrazac skeniranja lica osobe s kojom razgovaraju. Kod zdravih ljudi to bi bilo od očiju do nosa do usta. To radimo kako bismo "utisnuli" lice u sjećanje i zapamtili ga za kasnije.
Osobe s demencijom ponekad se čine izgubljene jer ne pomiču oči kako bi pretražile okolinu, uključujući lice ljudi koje su upravo upoznali.
Iz toga bi slijedilo da biste kasnije bili manje sposobni prepoznati ljude jer niste utisnuli njihova obilježja.
*Autori studije su: Еf Hogervorst, profesor biološke psihologije, Univerzitet Louborou; Ahmet Begde, doktorski kandidat, neurorehabilitacija, Univerzitet Louborou, i Tom Vilkokson, viši predavač psihologije, Univerzitet Lougborou.
