On je jedan od glavnih uzroka smrti u razvijenim zemljama – najmanje 1 od 5 osoba u populaciji Evrope i Sjeverne Amerike umrijeće od raka. Podaci za posljednjih 100 godina govore da je bolest sve češća ali populacija stari, a sa starošću sve je veća mogućnost da se neko razboli od kancera.

Termini kancer, maligna neoplazma ili maligni tumor su sinonimi i oni se razlikuju od benignih tumora po dediferencijaciji, invazivnosti i sposobnosti da metastaziraju (prošire na druge dijelove tijela), (i benigni i maligni tumori imaju nekontrolisanu proliferaciju). Nenormalne karakteristike malignih ćelija posljedica su izmenjene genske ekspresije usljed različitih genskih mutacija (oštećenje gena).

U posljednjih nekoliko godina svjedoci smo mnogobrojnih napredaka u razumevanju patogeneze kancera koje su, kao rezultat, dovele do razvoja novih terapijskih mogućnosti. Da bi se razumjelo djelovanje lijekova koji su sada u upotrebi, kao i lijekova koji se tek razvijaju, važno je da se sa više detalja objasni patobiologija ove bolesti.

Kancerske ćelije posjeduju, više ili manje, četiri karakteristike koje ih odvajaju od normalnih ćelija:

- nekontrolisanu proliferaciju,

- dediferencijaciju i gubitak funkcije,

- invazivnost i

- metastaziranje.

Normalna ćelija postaje kancerska zbog jedne ili više mutacija u svojoj DNK, koje mogu biti stečene ili naslijedne. Razvoj kancera je složen, višestepeni proces, uključujući ne samo jednu genetsku promjenu već obično više njih, epigenetske faktore (djelovanje hormona, ko-karcinogena, virusa i dr.) koji nisu sami po sebi uzrok kancera ali povećavaju mogućnost da genske mutacije rezultiraju kancerom.

Postoje dvije osnovne kategorije genskih oštećenja koje dovode do kancera:

- aktivacija proto-onkogena u onkogene (loši geni) i

- inaktivacija tumor supresornih gena (dobri geni).

Ove alteracije posljedica su tačkastih mutacija, povećanog broja nekog gena ili translokacija hromozoma, često kao posljedica djelovanja određenih virusa ili hemijskih karcinogena.

Normalne ćelije imaju gene koji sprečavaju malignu transformaciju – nazvani tumor supresorni geni (antionkogeni) – i danas ima dokaza da mutacije ovih gena se nalaze u osnovi mnogih kancera. Gubitak funkcije tumor supresornih gena može biti kritičan događaj u kancerogenezi.

S obzirom da danas poznajemo način kako jedna normalna ćelija postaje kancerska, to znaje je iskorišćeno za razvoj novih lijekova u terapiji raka. Istraživanja u onkologiji mogu danas da procijene da li će bolesnik imati koristi od predloženog liječenja, kakva mu je prognoza bolesti, ima li razloga za dodatne terapije i slično.

Buduća istraživanja u onkologiji sprovode se u cilju tzv. personalne medicine, tj. da se svakom bolesniku odredi koja vrsta terapije, koji lijek, u kojoj dozi i na koji način će za njega biti optimalna.

Naravno, veliki je napredak ostvaren u istraživanjima koja razmatraju mogućnosti da se oboljevanje od raka spriječi, ne samo ranim otkrivanjem, već odredjenim testovima na nivou gena. Na primjer, sa velikom vjerovatnoćom se može utvrditi da li će se neko razboljeti od raka ako u svojim genima ima oštećenje odredjenog gena koje je naslijedio od roditelja. Testiranje na mutacije BRCA gena je već u kliničkoj praksi, a znači da ako neko u porodici ima preveliki broj obolelih od raka dojke ili raka jajnika, može testom da utvrdi kolika je mogućnost da se razboli i, na taj način, da preventivnim mjerama spriječi nastanak oboljenja.

Živimo u najinteresantnijem dobu istraživanja raka sa nadom da će ta istraživanja dovesti do novih lijekova i boljih rezultata u liječenju.