U Osnovnoj školi “Đura Jakšić” u banjalučkom naselju Šargovac danas je služen parastos povodom 74 godine od stradanja 52 učenika ove škole, koje su zvjerski ubile ustaše u Drugom svjetskom ratu.
Priča Tihomira Levajca, književnika i i dugogodišnjog profesora u banjalučkoj Gimnaziji, govori o stradanju učenika pravoslavne vjere koje su ustaše svirepo ubile 07.02.1942. godine, kada se inače desio veliki pokolj u Drakuliću, Motikama i Šargovcu i kada je stradalo oko 2300 Srba.
Priču priča učiteljica koja je morala po naređenju ustaša da odvoji djecu pravoslavne vjere. Ona je morala da gleda ubijanje nedužne djece ali i da u školski dnevnik upiše da su ta ista djeca umrla prirodnom smrću tog sudnjeg dana.
PRIČA KOJA LUTA SVIJETOM
Sveti oče[1], mada vam se javljam tek sada, javljam vam se za svagda. Javljam vam se sa dna vasione, gdje živim i onostranim i ovostranim životom, tako da ne znam gdje sam.
Javljam vam se iz lude kuće, gdje su me za života strpali. Čak nisam ni znala da sam u ludnici, jer je sve normalno bilo – kuća je i prozore, doduše izopačene, imala. Kada sam svijet promijenila, ludilo se nastavilo u mojoj glavi, u kojoj je opšti haos. Ja jesam u ludnici, ali nisam luda. Čak mi je na ovom svijetu, gdje sam tobože živa, bolje, nego u vašem, tamo. Ali su me sjećanja izdala, tako da ne znam ko sam, ni čija sam. Ne znam da li sam rođena kao katolkinja, tada kada je bilo vraćanje pravoslavaca vjeri otaca. Kada su nesjedinjeni prevođeni na katoličanstvo u kojem vječno spasenje mogu naći. Ne znam da li sam Hrvatica u tijelu Srpkinje, ili obrnuto, ni čije ime nosim, svoje ili pomazano.
Ime je laža, a Bog je istina.
Sveti oče, predstavljam se kao Dobrila Martinović, kao učiteljica koja je radila u Narodnoj pučkoj školi, u koju su katolička djeca i djeca pravoslavne vjeroispovjesti išla. A Narodna pučka škola se nalazila u Šargovcu, nadomak Banje Luke, koja je, tada kada je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska, trebala biti glavni grad te države i zvati se Antigrad. Neki će vas uvjeravati da je to Antin Grad, ali to nije istina. Ja vam to iz svoje glave, iz pripitomljene ludnice, tvrdim.
Istorija je laža, a Bog je istina.
Sveti oče, u to vrijeme, u toj novostvorenoj državi, niko u njoj nije mogao da živi osim Hrvata. Ko nije htio da se pokrsti, ustaše su znale kuda će s njim. Tad nije bilo grehota ubiti ni malo dijete od sedam godina, ako je smetalo ustaškom napretku. A pravoslavna djeca, taj vlaški nakot, smetala su. Kako je greace ides, nula fi des, kako je grčka vjera, nikakva vjera, trebalo je taj grkokatolički odrod počistiti gvozdenom metlom iz Narodne pučke škole u Šargovcu, gdje sam ja, po nesreći, učiteljica, bila. A vaša crkva je, u cilju stvaranja Civitas Dei, gvozdenu metlu odobrila, i čak apelovala, uzdajući se u vašu milost, da onima koji u tom patriotskom radu ponekad prekorače uske granice vjerskog morala i etike, da im oprosštaj da.
Oproštaj je laža, a Bog je istina.
Sveti oče, sedmog februara po gregorijanskom kalendaru 1942. godine upala je u školu Ustaška satnija Druge tjelesne bojne Anta Pavelića, koju su predvodili natporučnik Josip Mislov, satnik Nikola Zelić, te neki župnik iz samostana Petrićevac gdje vi treba katoličkog laika Ivana Merca, koji je ljubio Crkvu i Hristova Namjesnika, koji se borio za Apostolsku Stolicu, i kao orao hrvatskoj omladini pokazao put ka suncu, učinite blaženim, odnosno pro glasite za sveca. Sveca, tako se kaže. E, taj neki župnik iz samostana Petrićevac je fra Miroslav Filipović, mada drugi misle da je fra Tomislav Filipović, a treći fra Vjekoslav Filipović. No, sva ta mišljenja su nedjelotvorna, pošto je riječ o jednoj istoj Satoni. Satoni kojoj je Bog ime napustio.
Satona je laža, a Bog je istina.
Sveti oče, fra Satona je mene natjerala da uzmem Knjigu Razrednicu, te da odvojim djecu pravoslavnu od katoličke djece, da razdvojim djecu koju sam voljela više nego ove oči na koje gle dam. Kada sam ih razdvojila, ja ne znam šta je sa djecom bilo. Kažu da su crnokošuljaši, ja to ni sam vidjela, natjerali katoličku djecu da prisustvuju, u cilju sticanja potpunog ustaškog
vaspitanja, kao kakvoj lekciji, toj tužnoj predstavi, da posmatraju kako kurvini sinovi ubijaju njihove vršnjake, ali ja ne znam kako su ih ubijali, da li su sebe ili njih pobili. I ne znam gdje, da li u učionici, u hodniku, na stepenicama, u školskom dvorištu, ili na stranicama čitanke.
Sjećem se samo njihovih blagoslovenih očiju, pogleda koji je vapio da im pomognem, dok su krvnici iz ruku u ruke topuzice premiještali, a ja im pomoći nisam mogla.
To je najstrašnija slika koju sam u svom pamćenju iz vašeg svijeta ponijela, jer ja odavno nisam od ovoga svijeta.
Šta je dalje bilo, to u priču ne može da stane.
Ono što je izvanrazumsko, to ne može da se ispriča.
Priča je laža, a Bog je istina.
Sveti oče, bio je rasipan mjesec, mjesec februar, pa je veliki snijeg bio čitav svijet pokrio. Bio ga je do pojasa zavijao, tad kad su crnokošuljaši u školu upali. Niko od njih, u licu, nijednu postojanu boju nije imao. Da umijem da crtam karikature, ja bih njih kao bubašvabe nacrtala, ali ne umijem. Ne umijem ni da ih opišem, opisivanje ih ne bi obuhvatilo. Čak ni riječi kao što su neljudi, fukara, bazd i štroka, ne dosežu njihov smisao.
To je tužno.
Sveti oče, riječi su laža, a Bog je istina.
Bili su do zuba naoružani, i svi su, izuzev onih koji su ih vodili, to sam po govoru zaključila, iz Hercegovine bili. Poslije su neki pričali da niko od njih vatreno oružje nije upotrijebio, da se djeca ne bi prepala. Ne znam zbog čega su poslije mnogi pripovijedali da su djecu koja su tek progledala ubijali nožem koji se zvao bod, ustaški bod, toljagama, sjekirama, vilama, bajonetima, a najviše metalnom kuglom na drvenoj dasci zvanoj srbomlat. I pričali su da su ih ubijali isključivo tupim predmetima, da se ne čuje. Ja to ne mogu posvjedočiti. Ja se samo sjećam njihovih očiju koje su milost iskale. Te oči nikada neću zaboraviti. Oči u kojima je bio strah, vapaj, užas, umiranje! I još se jednog detalja sjećam. Sjećam se da je jedan od koljača, dok je u ruci srbomlat držao, da mu je krv rumenila podsječene nokte, i da je drugi koljač odskočio korak unazad da ga ne bi uprskao rasprsli dječji mozak iz razbijene glave, i da je snijeg njihove krikove upijao.
Ostalog se ne sjećam.
Samo njihovih očiju koje su me i u snovima progonile, pa mi se činilo da sa uma silazim.
Nijedan zločin ne može biti tako grozan kao onaj koji ga čini.
Zločin je laža, a Bog je istina.
Sveti oče, nije istina to što je u svom opširnom izvještaju italijanski konzul javio da je 7. februara 1942. godine u Narodnoj pučkoj školi pobijene 56 pravoslavne djece, ni to što su pedantni Nijemci zabilježili, da je pobijeno 53 djece. Razumite me, u stanju u kojem se nalazim, ne mogu sa žrtvama da licitiram. Nijemci bi bili u pravu da je Kuruzović Dragica taj dan u školu došla, ali nije. Ona je taj dan otišla kod tetke u Borik, pa nije zaklana. Svedočim vam sa ono ga svijeta, pošto me nijedan ovozemaljski obzir ne obavezuje da ne govorim istinu.
Matematika je laža, a Bog je istina.
Sveti oče, kad sam doživjela tu čast da poludim, sve je gotovo bilo. Ali nisam ja poludjela
što nisam mogla da nosim slike koje su se u mojoj suzi neprestano ogledale, što sam vidjela scene koje sa čovjeka peru sve što je prolazno i sa velikom energijom sugerišu smisao i besmisao
života, nego sam skrenula tada kada me je poslije masakra ljudski nakot natjerao da u Glavni ime nik, koji se preobratio u Krvavi prozivnik, pored imena svakog zaklanog djeteta napišem da je ono umrlo prirodnom smrću 7. februara 1942. godine. Ja to sebi nisam smjela dozvoliti, da me tako ponize, da svojom rukom u Glavni imenik upišem da su djeca prirodnom smrću umrla! Za taj dio ja priznajem svoje grijehove.
U ime Isusa Hrista i Djevice molim za oproštaj.
Neka mi Svevišnji sudi.
Od tada sam neutješena. Od tada ne mogu da se smirim, i nikada se neću smiriti, ni spasiti.
Ta nesmotrenost je moja kazna. Ona se izrodila u sjetilnost koja me na parčiće rasturila, tako da sam se skroz udaljila od svoje savršenosti. O tome kako sam poludjela, znam malo. Vjerovatno,ono što je prethodilo nije se moglo zaboraviti. Dan i noć sam se rasturala od živaca. Nervi su mi bili napeti, tako da su damarali užasom. Osjećala sam se svakako, čak i kao pašče. Da bih sebe utješila, sanjala sam da sam ništa, ali ni to nije pomoglo. Znam trenutak kada mi se tijelo splelo u nervni sistem, kada se zaglavilo u hiljadu zbrkanih vena, kada sam počela da se odupirem disanju, kada sam pomislila da sve ovo još jednom ne bih mogla preživjeti, a nisam ni ovo, tačno znam kako sam se osjećala tada kada su me proglasili onostranom, a onda u očaj zazidali.
Ja sam sada od onoga svijeta, u svom konačnom svijetu.
Čovjek sve može da preživi osim smrti.
Smrt je laža, a Bog je istina.
Sveti oče, pošto vi kao hodočasnik putujete širom svijeta, pošto se kao putujući papa bavite trgovinom indulgencija i otkupom dionica, i oprostom grijehova, samo neko ko je vidio i jednu i drugu stranu, ko živi i onostranim i ovostranim životom, ima pravo da vam kaže: Manite se putovanja, manite se ljubljenja piste i podizanja djece sa uštirkanim košuljicama i čipkastim suknjicama iznad sebe i glađenja njihove kose, manite se blagosiljanja pastve podizanjem ruke – zagledajte se u vječnost.
Dosta mi je smisla, dosta mi je lažnog morala, dosta mi je suza nad pogrebom ošštim.
Iz pokolja se nikada nikakva pravda nije rodila, pa neće ni iz ovog.
Nekad nisam znala, ali sada znam, da ne postoji ni istok ni zapad, već da postoji samo Vatikan.
Kad sam saznala da kao putujući svjedok jevanđelja dolazite na mjesto gdje je zločin posijan, da će ličnost vašeg ugleda doći na mjesto gdje je dan uoči pokolja održan sastanak, na kojem su učestvovali bivši veliki župnik Viktor Gutić, banjalučki župnik dr Nikola Bilogrivić, predsjednik suda Stilović i više svećenika, nadala sam se da ćete u ime Rimske kurije posjetiti i Narodnu pučku školu u Šargovcu. Da ćete doći na mjesto gdje je zločin učinjen pod zaštitnim pogledom Svete stolice. Da ćete doći u današnji Srpski Milanovac, na mjesto leševa i dima, gdje je nevina Hristova krv liptala, gdje je gašeno ugljevlje, da se poklonite tronu gdje je jedna pučka škola zaklana. Da ćete doći da čujete glasove poklane djece koja školom lutaju, da čujete njihovu mrtvu graju, njihove mrtve radosti, njihove mrtve pjesmice koje su pjevali i recitovali.
Bila sam spremila karton, ne karton, nego običan novinski papir na kojem su bila ispisana imena poklane djece, ali mi nisu dali da ga postavim, da ga bilo gdje objesim. Nigdje, ni na oglasnu tablu, ni na ulazna vrata, niti da ga okačim o bilo koje drvo u školskom dvorištu.
Čak ni na školsku ogradu.
Samo me ne pitajte ko nije dao. Zamislite, nije dalo Ministarstvo prosvjete Republike Srpske. Mjesna zajednica je bila za to, i građani, i Uprava škole, i školski odbor, a Ministarstvo prosvjete nije.
Kažu, nije vrijeme, za to. Mi treba da gradimo mostove, a pohabani papir sa imenima poklane djece opet će uznemiravati duhove. Kad treba srpska istina da izađe na vidjelo, onda nije vrijeme! E jeste, vrijeme! Ono, vrijeme, što bude više prolazilo, priča o poklanoj djeci sve će češće svijetom lutati i sve više ljudsku savjest peći.
Jer, ima priča koje nikada ne mogu da ostare. One se kreću a da se sa mjesta ne pomaknu. Takve priče mogu sebe da nadžive, mogu od uboja da brane, od gujavica, žaovica i zlih sila, i mogu da traju beskonačno.
Ne mogu se ni spaliti, ni uništiti ni zaturiti.
Ne mogu se zakopati, i tako izbrisati.
Ne mogu se poklana djeca učiniti bezimenim, ne mogu se tek tako u prazninu istresti.
Sveti oče, novinski papir nije laža! Njega nikakav snijeg ne može zamesti, nikakav vjetar poderati, nikakva kiša saprati, nikakvo sunce spržiti, nikakva vatra spaliti, nikakav korov prekriti, ma koliko nejačak i porozan bio. Ma koliko blijedio, propadao i trulio, ispod njega će sve razgovjetnije, kao kada se kokice kokaju, vaskrsavati imena posmrčadi.
Radojka, Simeun, Jovan, Jelena, Dušan, Dušan, Jovanka, Dušan, Dragomir, Mara, Milan, Ostoja, Mileva, Đuro, Milan, Dušan, Gospava, Dragica, Radmila, Milorad, Ostoja, Slavko, Dušan, Zorka, Gojko, Zdravko, Milan, Ostoja, Branko, Dragica, Slavko, Ljubica, Mileva, Mara, Mitar, Darinka, Nada, Svetozar, Branko, Vidosava, Jovan, Miloš, Zdravka, Stamena, Anka, Branko,
Mileva, Marija, Nada, Živko, Milan i Milivoje.
Mora pravda u nekom višem obliku da postoji.
Mora da postoji neki sudija koji ne griješi.
Laku noć, Oče!
1 Priča je pisana ustaškim pravopisom.
2 Reč je o papi Jovanu Pavlu II, koji je 22. juna 2003. godine, došao u Banjaluku da u samostanu na Petrićevcu proglasi Ivana Merca, katoličkog laika, blaženim u njegovom rodnom gradu. Da Ivana Merca, koji je još davne 1928. godine umro, a koji se držao devize Aut Kathotirus aut nihil, Ili katolik ili ništa,proglasi za sveca na mestu, gde je, tada kada je stvorena ustaška tvorevina Nezavisna Država Hrvatska, u toku Drugog svetskog rata, 6. februara 1942. godine održan sastanak, kojim je rukovodio fratar samostana Vjekoslav Filipović. Na tom sastanku donesena je odluka da se sutradan, 7. februara, izvrši pokolj srpskog življa na području prigradskih sela Drakulić, Motike i Šargovac, što je i učinjeno, kada je za jedan dan, pod vođstvom fratra Filipovića pobijeno, poklano, izmasakrirano 2298 ljudi, žena i dece srpske nacionalnosti.
