Do 1. jula ove godine nikada se ni u jednoj državi članici UN nije dogodilo da pojedinac, uz to još i stranac, proglasi da je krivično delo ako se ne poštuje i ne sprovodi njegova volja, napisao je savjetnik za ustavno-pravna pitanja srpskog člana Predsjedništva BiH Milan Blagojević u autorskom tekstu za Politiku.
Njegov tekst prenosimo u cijelosti:
Najava da će Tužilaštvo BiH uskoro podići optužnicu protiv predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika kojom će ga optužiti za krivično djelo koje je nametnuo Kristijan Šmit 1. jula ove godine, pokreće pravno pitanje kakvo nije zabilježeno u istoriji Ujedinjenih nacija, od stvaranja te najviše međunarodne organizacije država pa sve do danas.
I zato se to pitanje s pravom može nazvati pitanjem svih pitanja.
Osnov za ovakvu tvrdnju je u nepobitnoj činjenici da se do 1. jula ove godine nikada ni u jednoj državi članici UN nije dogodilo da pojedinac, uz to još i stranac, proglasi da je krivično djelo ako se ne poštuje i ne sprovodi njegova volja.
Upravo to je učinio Kristijan Šmit, jer je u Krivični zakon BIH nametnuo član 203a, nazvavši ga krivičnim djelom neizvršavanja odluka visokog predstavnika, za čiji osnovni oblik je nametnuo kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina, ako bilo koje službeno ili odgovorno lice u BiH ne primjeni, ne provede, ne izvrši ili na drugi način ne poštuje odluku visokog predstavnika.
Svaki razuman čovjek koji drži do vladavine prava ostaje zatečen ovakvim činom samovolje i autokratije, nezabilježenom u savremenoj istoriji ljudske civilizacije.
Takav čin u državi članici UN je nedopustiv, jer se njime na najgrublji način gazi jedno od vrhovnih načela na kojem počiva poredak međunarodnog prava.
To načelo je imperativna norma međunarodnog prava i propisano je Poveljom UN. U članu 2. tačka 1. Povelje propisano je da će UN i svi njeni članovi, to jest sve države članice UN, postupati prema načelu suverene jednakosti svih država članica UN.
A sadržaj suverene jednakosti svake države, koja je sama srž navedene imperativne norme, određen je članom 2. tačka 7. Povelje UN tako što je propisano da ta Povelja ničim ne ovlašćuje UN, niti bilo koji organ UN, da se upliću u pitanja koja se nalaze u okviru unutrašnje nadležnosti svake države.
Od ove imperativne norme može se odstupiti samo na način na koji je propisana, a to znači samo ako bi bila ukinuta odgovarajućom izmjenom Povelje UN kojom bi bilo dozvoljeno da UN ili neka država, samostalno ili udružena sa drugim državama, može nekoj državi da nameće zakone umjesto nadležnih institucija te države.
Sve ovo tako jasno proizlazi iz člana 53. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, kojim je propisano da je ništavan svaki ugovor koji je u trenutku zaključenja suprotan imperativnoj normi opšteg međunarodnog prava, pri čemu je istim članom odmah zatim određeno da je "imperativna norma opšteg međunarodnog prava norma koju je prihvatila i priznala čitava međunarodna zajednica država kao normu od koje nije dopušteno nikakvo odstupanje i koja se može izmjeniti samo novom normom opšteg međunarodnog prava iste prirode".
Kako se vidi, načelo jednake suverenosti država, sa sadržajem na koji je prethodno ukazano, moglo bi biti izmjenjeno samo kada bi u tom pravcu bila izmjenjena Povelja UN, što do danas nije učinjeno niti će biti, jer bi takva izmjena predstavljala ne samo negaciju države nego i UN.
Stoga se pouzdano može zaključiti da od tog načela međunarodno pravo ne dopušta nikakvo odstupanje, bez obzira o kojoj državi članici UN je riječ.
To načelo nema pravo da krši ni Savjet bezbjednosti UN, čak i kada postupa u funkciji očuvanja svjetskog mira. Јer Povelja UN u tom slučaju Savjetu bezbjednosti daje pravo da protiv određene države preduzima mjere koje ne povlače upotrebu oružane sile (u vidu prekida diplomatskih odnosa, suspenzije članskih prava, isključenja države iz članstva UN te ekonomsko-finansijske mjere kao što su potpuno blokiranje uvoza i izvoza roba, blokiranje finansijskih sredstava države, prekid trgovačkih odnosa sa njom), a kao svojevrsni ultima ratio očuvanja svjetskog mira Savjet bezbjednosti može da preduzme samo oružanu akciju protiv države.
Dakle, Savjet bezbjednosti nema pravo da sebe nametne kao zakonodavca u državi niti ima pravo da nekog trećeg ovlasti da svoju volju nameće državi kao zakon.
Zbog toga je teška povreda međunarodnog prava ono što je učinjeno u Bonu u decembru 1997. godine, kada je nekoliko država, neovlašćeno se predstavljajući kao tzv. savjet za primjenu mira u BiH, čije postojanje nije dozvoljeno nijednim izvorom prava, odlučilo da visokom predstavniku u BiH dodijeli nešto čime se na najgrublji način povređuje imperativno načelo jednake suverenosti BiH, a to je da visoki predstavnik u BiH svoju volju nameće u BiH kao pravne propise, iako je BiH država članica UN prema kojoj takvo ponašanje tako jasno zabranjuje Povelja UN.
Na takvo nepravo oslanja se najnovije nepravo Kristijana Šmita, jer se on, kao niko prije njega, namećući da je nepoštovanje njegove volje krivično djelo, pozvao upravo na te Bonske zaključke, da mu oni navodno daju pravo da u BiH kao državi članici UN nameće svoju volju kao zakon.
Stoga se sada može očekivati da Šmit poslije ovoga nametne svoje zakone i o bilo kojim drugim pitanjima, nakon čega bi za njihovo neizvršavanje ljudi bili osuđivani i upućivani u zatvor, baš kao što se sada sve to najavljuje u odnosu na gospodina Dodika, a već sutra to može biti i bilo koji drugi čovjek.
Nema šta, sve to je istinski sumrak vladavine prava i nemilosrdno gaženje Ustava BiH, koji sve to zabranjuje jer u članu 3.3b) propisuje da imperativna načela međunarodnog prava, a to znači i suverenost BiH kao države članice UN, predstavljaju integralni dio pravnog poretka u BiH koji niko nema pravo da krši.
Zbog toga o ovome vrijedi iznova govoriti, jer je ukazivanje na navedeno bezumlje glas razuma.
/Izvor: Politika/