Sve što čovjek ne može ni da zamisli, a sve što nečovjek može da učini pamti ovo selo. Tamo su najveću cijenu borbe za otadžbinu platili nedužni- djeca, žene, stari. 

Zato što je srpske nacionalnosti, pripadnicima tzv. Armije BiH bila je kriva dvogodišnja Danka. Isto su bili krivi brat i sestra, Dražen i Dragana. Jedno od 7, drugo od 10 godina. 

Tog, krvavog Nikoljdana za slavskim stolom i bježeći od zločinaca, ubijeno je 56 civila. Spaljeni su domovi i seoska domaćinstva. Za nekoliko sati ugašeno je cijelo srpsko selo. 

Oni koji su preživjeli, dobro pamte oči ubica. Jednih se posebno sjeća Dušanka Lalović. Imala je sedamnaest godina kada je gledala smriti u oči. 

"Ni u najluđim snovima nisam mogla zamisliti da će osvanuti jedan takav dan, i da ću doživjeti i preživjeti krvavi Nikoljdan. Najkrvaviji dan u istoriji našeg grada pa hajde da kažem i srpskog naroda.. Ujutru nas je probudila pucnjava negdje u daljini, ustali smo, nismo znali šta se dešava. Vidjeli smo da se čuje pucnjava u cijeloj Jošanici, mada u tom trenutku moje selo nije još bilo napadnuto. Počeli su da pristižu ranjenici, jedan čovjek i žena. Ja sam iscijepala čaršav i previla ih, bili su ranjeni u ruke. I onda kreće napad na moje selo. To je ono kao kad kiša metaka pada po krovu. Vi ne znate šta da radite, krećem da bježim. Bježim i bježim, nekim šumama i potocima, sustižem tetku, tetka i babu. Tu smo bili skriveni jedno kraće vrijeme u žbunju. Onda je ponovo uslijedio napad njihovih vojnika i ponovo kreće bježanje. Kako sam istrčala na jednu cestu, tu dolazimo lice u lice sa njima. I nažalost, moja tetka svojim tijelom spašava moj život. Ja uspijem da pretrčim cestu. Ja se i dan danas sjećam tog čovjeka koji je imao kapu, plavu jaknu, čizme.. njegov lik nikada neću zaboraviti. Ja nisam živjela u Jošanici, tako da ja taj dan nikoga nisam prepoznala. -Pogledali ste tog čovjeka u oči, šta ste vidjeli?- Tad u tom trenutku ja sam bježala. Ne daj Bože da me je stigao“, priča za „Dosije“ Dušanka Lalović.

Dušanka Lalović tog dana izgubila je oca, i još nekoliko članova porodice. Oca je izgubio i Slaviša Umićević. 

 „Ja sam imao 17 godina, za mjesec dana 18, bio bi punoljetan u januaru 93. Otac je imao 38 godina. Otišao je na slavu ovdje u Jošanicu. Mi smo porijeklom iz Jošanice, imali smo tu kuću imali smo sve. U Foči smo živjeli. I na taj Nikoljdan 92. Ja sam bio na slavi, oni su došli ujutru.. Ja sam saznao negdje poslijepodne da je on poginuo. I na bolnici sam bio dole kada su ga dovukli. Uveče su ga dovukli na 110-ci, sve njih koje su našli pored puta i dole. Bio sam dole kada su istovarali u mrtvačnicu i gledao.. Da li je, po mojoj procjeni, bio ranjen. Bio je pogođen kroz ruku i kroz stomak. I da li su oni njega živog uhvatili ili šta, bio je masakriran. Znači bio je preklan skorz ispod vrata i bajonetom je bio u vrat zaboden“, prisjeća se  Slaviša Umićević.

O svireposti zločina u selu Jošanica, svjedoči Slavko Đorđević. Radio je u Fočanskoj bolnici, a ono što je vidio svojim očima zauvijek se urezalo u sjećanja. Među ubijenim je bila i njegova sestra. Tijela su, priča za Dosije, bila izmasakrirana. Zločincima nisu bili dovoljni meci. Nad ubijenim su se iživžavljavali noževima. 

„Da su ljudi poginuli od metka, ne bi to bila tolika tuga, koliko su oni napravili masakr, vidjeli ste na slikama. Niko nije zaklan, nego su probijali vrat i pravili rane po vratu, isjekli lica. Jednoj djevojčici maloj su razbili mozak i kada sam joj podigao glavu u mrtvačnici, ja sam na ruci imao njen dio mozga. A kada su moju sestru ubadali nožem, neko je od muslimana govorio ovo je sestra Slavka Đorđevića. A tu je bio jedan stari čiča Tomo, on je umro, on je bio svjedok. I kaže, znaš li ti Tomo gdje je Foča idi u Foču i ispričaj šta se desilo, to je musliman rekao. A onda su pravili masakr. Moju sestru su boli u trbuh i priklali je na desnoj strani vrata. A zeta su svezali žicom, pa su mu razbili šake i stopala. I onda su ga iskajišali nožem od stopala do pojasa i napravili kajase s tim nožem. Pravili su velike štete, i ljudi su baš onako masakrirani mnogo“, prisjeća se krvavih, strašnih trenutaka Slavko Đorđević.

U Jošanici su ugašene cijele porodice. Nekoliko koljena Višnjića ubijeno  je u jednom danu. U zasjedi, bježeći od zličinaca, u šumama oko Jošanice ubijeno je na desetine srpskih civila. Dvogodišnju Danku pronašao je Milorad Čančar. 

„Kada smo došli do ideje da pretražimo tu šumu, došao sam među prvima tu do najmlađe žrtve pokojne Danke. Gdje je bila njena prabaka Stojka, i Olga majka od djece Dragane i Dražena, one su bile ubijene iz vatrenog oružja i ležale su potrbuške. Desetak koraka od njih  Danka je ležala kao da je zaspala. Oni su nju ostavili tu živu, tu noć i ona je umrla od studeni. Od gladi i od mraza. Zašto su to uradili, ne znam“, kaže nam Milorad Čančar.

Sve u Jošanici i oko nje bilo je krvovo. Posebno mjesto Vilina. 

Mjesto Vilina ključno je u slučaju Gornja Jošanica. Samo na ovom mjestu pronađeno je 17 tijela. Kod ovog hrasta pronađeni su mrtvi otac i sin Dragan  i Dražen Višnjić. 

"Pošli smo, nas nekolicina da pomognemo tim žrtvama, ako bude neko ranjen da mu se pomogne. Međutim kada smo došli do Vilina tu smo zatekli jedan užas. Bilo ih je 17 mrtvih u 50 kvadrata. Nikome se nije moglo pomoći, svi su bili mrtvi. Neki su bili masakrirani. Vlatko Višnjić koji je tada imao 20 godina, njemu su odsjeki glavu motornom žagom. Nikad je nismo našli. Sahranili smo trup bez glave. Nekoliko metara od njega našli smo mrtve Ranku, Zoru, Olju njihovu majku. Draganu malu od 10 godina, a od nje pet koraka je bio njen otac Dragan i u zagrljaju je držao svog sina Dražena od sedam godina. Oba su bili mrtvi, nije se moglo pomoći nikome. To je jedan užasan prizor koji smo doživjeli toga dana“, prisjeća se Čančar užasa.

Porodice ubijenih, preživjeli i svjedoci užasa već više od 30 godina čekaju pravdu. Za zločin još niko nije odgovarao. Nedavno, Tužilaštvo BiH samo što je podiglo optužnicu, Sud ju je odbacio. Nakon žalbe Tužilšatva, optužnica je podignuta  protiv 13 pripadnika tzv. Armije BiH. 

Nebranjeno selo u kojem su brojne porodice slavile krsnu slavu za Sud BiH bio je legitiman vojni cilj. Iz Tužilaštva je rečeno da je napad izvršen na nebranjeno selo naseljeno civilnim stanovništvom a među žrtvama je bilo starijih osoba, žena i djece. Najstarija žrtva bio je starac od 88 godina, a najmlađa djevočica od dvije godine. 

"Ja se svih ovih tri decenije vodim istinom. Nikada nisam slagala ni na jednog čovjeka koji je učestvovao u napadu na Jošanicu. Mene je Bog spasio taj dan i mislim da mi je ostavio zadatak da pričam o Jošanici, da ne ćutim. Jer ako ćutite, onda ste vi na strani ovih koji su učestvovali u Jošanici. Bez obzira što smo mi čekali ove tri decenije i što bi možda mnogi, da su na mom mjestu, izgubili nadu. Ja ću ipak i ovaj put reći da vjerujem da će pravda pobijediti. I da Sud BiH neće biti slijep“, vjeruje Dušanka Lalović.

Dok čekaju ovozemaljsku pravdu, u Jošanici život dižu iz pepela. Sagradili su crkvu u pomen žrtvama. Ona je, kažu, simbol pobjede života nad smrću. 

„Ono što je, kada sam čitao i slušao ljude, njihova stradanja, ono što je čovjeka posebno ispunjavalo jezom jesu ti detalji nejači. Detalji žena i djece koji su se radovali slavi, koji su se radovali Nikoljdanu. Koji su se radovali da nakon duge jeseni i zime konačno njihovi bližnji dođu na slavu za Nikoljdan, da se okupe. Da budu zahvalni Bogu što im je dao da u teškim okolnostima rata prežive. Možemo da vidimo da se u nekom bolesnom, perfidnom, zločinačkom, upravo tim  momentima okupljanja, zdravljenja i porodične ljubavi pretvaraju u najteže tragedije koje čovjek može da zamisli. I to je ono što, čini mi se, trajno obilježava Jošanicu. Ono što ovdje boli, jeste ta konačna sudbina žrtve koja nikada nije ustanovljena niti se o njoj kazivalo. Nikada nije uspostavljen bilo kakav epilog sudski ili neki drugi“, rekao je sveštenik Darko Đogo.

 „Smisao izgradnje hrama je bilo to, pobjeda života nad smrti. I neka nada u Božiju pravdu. S tim da ne smijemo zaboraviti ni ovozemaljsku jer traje naša dugogodišnja borba za pravičan ishod pred Tužilaštvom i Sudom BiH tog zločina u Jošanci. Nedavno smo bili svjedoci da je prvobitno odbijena optužnica. Ne morate biti pravnik da bi vam bilo jasno da je to politička odluka. Jer ta definicija zašto je oborena optužnica, da je Jošanica bila legitimni vojni cilj je toliko paušalna i političke prirode, da kažem, ne morate biti pravnik. Ono što se nadamo u nekom daljem nastavku procesa, da će se pravičnije i sam sud odnositi prije svega, prema samim žrtvama ali i prema preživjelima“, rekao je Janko Filipović.

Napad na selo, smatraju preživjeli, bio je dobro isplaniran. Oni koji su napravili zasjedu dobro su znali da će taj dan selo biti puno, i da će se u miru slaviti krsna slava. 

Pratite nas i putem Vibera