Radovan Karadžić je prvi predsjednik Republike Srpske. Ne treba tu dodavati nu umetati ono „bio“, on je to i sada i biće dok postoji Republika Srpska, poručio je ovo načelnik Sokoca i član SDS-a Milovan Bjelica.
U ponedjeljak, 18. decembra, je godišnjica izbora prvog predsjednika Republike Srpske. Tim povodom Bjelica je napisao tekst u kojem podsjeća na činjenice i događaje pred prve izbore u Republici Srpskoj te na ono što se dešavalo nakon izbora Karadžića za predsjednika Srpske.
Tekst prenosimo u cjelosti, bez izmjena.
„Radovan Karadžić je prvi predsjednik Republike Srpske. Ne treba tu dodavati nu umetati ono 'bio', on je to i sada i biće dok postoji Republika Srpska. Za mene lično on je i sad Predsjednik, jer kada god čujem tu riječ prvo pomislim na njega. Ostali obnašaju tu funkciju, funkciju koju je on stvorio.
Polovinom maja 1992. formirano je Predsjedništvo Srpske Republike BiH koje su činili predsjednik predsjedništva Dr Radovan Karadžić i članovi predsjedništva (sa prenesenim mandatom iz predratnog predsjedništva bivše BiH) Nikola Koljević i Biljana Plavšić.
Skupština Srpske Republike Bosne i Hercegovine je 15.09.1992. godine na sjednici u Bijeljini donijela odluku o promjeni imena Srpska Republika Bosna i Hercegovina u Republika Srpska.
Operativno, formalno i politički, posebno u međunarodnim odnosima, bilo je potpuno logično da novoformirana RЕPUBLIKA mora umjesto kolektivnog organa (predsjedništva) imati predsjednika i potpredsjednika/e.
Time su se vodili poslanici Skupštine Srpske Republike, kada su na sjednici NS RS na Jahorini 18.12.1992. Amandmanom na Ustav ukinuli predsjedništvo i donijeli odluku da izaberu predsjednika i 2 potpredsjednika. Tako je za prvog predsjednika Republike Srpske izabran dr Radovan Karadžić, a profesor dr Nikola Koljević i prof dr Biljana Plavšić za potpredsjednike.
Plebiscit Srpskog naroda u BiH održan je 9. i 10.novembra 1991. godine, sa pitanjem: „Da li ste za ostanak BiH u Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom i Makedonijom.“ Popularno nazvan Srpski plebiscit za ostanak u Jugoslaviji, ZA se izjasnilo 1.161.146 Srba i 48.845 građana ostalih naroda u BiH (Dakle više od 1.200.000).
Sljedeće godine, 29.02. i 01.03. 1992. održan je Referendum za samostalnost i nezavisnost BiH. Drugog dana tog referenduma ubijen je stari svat Nikola Gardović.
Poslanici tog prvog saziva izabrani su na prvim višestranačkim parlamentarnim izborima 1990. i svoj mandat, političko djelovanje i sudbinu svoju i svojih porodica stavili su i službu srpskog parlamenta. Većina su bili poslanici SDS-a kojima se pridružilo nekoliko Srba, poslanika drugih partija.
Sve sjednice su bile istorijske, jer je takvo bilo i vrijeme. Sve su obilovale dostojanstvenim i argumentovanim diskusijama, brigom za narod, sudbinu i budućnost. Sve odluke su se dugo vagale i pažljivo definisale. Ti hrabri ljudi nisu imali nikakve lične političke interese, nisu kalkulisali, nisu se ponašali populistički. Zadivljujuće odgovorno i mudro su ojačavali temelje državnosti.
Ipak, neke sjednice su bile posebno svečane, poslanici ushićeni, ponosni i odlučni. U te spadaju i one na kojima je uspostavljeno ime Republike Srpske i izabran prvi Predsjednik. Dugi aplauzi, ponos u grudima i poneka suza radosnica pokazivali su koliko su ti ljudi bezrezervno voljeli, brinuli i slavili Republiku Srpsku, njene institucije koje su sami stvarali, a najviše njen narod.
Radovan Karadžić je bio predsjednik Republike Srpske do 19. jula 1996. godine, kada se poslednji put pojavio u javnosti. U ovom periodu Karadžić je obavljao i dužnost vrhovnog komandanta oružanih snaga Republike Srpske.
U Sokocu je organizovan prvi miting podrške dr Radovanu Karadžiću i generalu Ratku Mladiću zbog raspisivanja potjernice povodom optužnice za ratne zločine, 12. februara 1996. godine. Tom prilikom obratio se i akademik Ljubomir Zuković riječima: „Ko valjan posao prvi započne, taj je i najbolji! Zato i hoću vama Sokočanima i svim Romanijcima najpre da čestitam to što ste prvi, prema tome, dosad i jedini, na ovaj način digli glas protiv belosvetske političke mafije, a od svih mafija ta je najopasnija i najprljavija.“
I zaista je dobro rekao akademik Zuković ta bjelosvjetska mafija je Radovana osudila i utamničila u Еngleskoj gdje nema pravo na posjete, da čita, piše, nema pravo na jastuk, stolicu, a sa porodicom mora da priča na engleskom jeziku."
