Dušan Bogić, rođen je i odrastao u Donjoj Gradini. Njegova rodna kuća je nekoliko stotina metara od spomen područja. Zivot ga je odveo u Beograd, ali ono što je slušao i gledao o stradanju svoje porodice, rođaka i komšija, kaže da se nezaboravlja. U Donjoj Gradini, priča, nema pedlja zemlje da nema kosti svirepo umorenih u logoru Jasenovac.
"Kad su grobnice iskopavali ja sam bio ovdje , 60 i neke godine sam bio ovdje kad su vadili kosti. Moji su od očeve rodbine skoro su svi zadavljeni u Jasenovcu. Jama mi je bila 2,5 sa tri metra, kopao sam do tri metra dubine, samo sam kosti vadio onda sam sve to betonirao sa strane. Gdje god dublje zakopamo vadimo kosti, ja i ćaća kad smo kopali temelj za kuću bio je temelj 27 centimetara, nismo ništa našli onda sam shvatio da mi kuća leži na grobnici, septička jama mi je odmah do kuće. To je strašno!“, kaže Dušan Bogić.
O srpskom stradanju u Jasenovcu i Donjoj Gradini, mučki se ćutalo i malo se znalo, o drugim stratištima da i ne govorim, priča Milka Banjac iz Gomjenice kod Prijedora.
"Dijelim to žaljenje prema svima. Jednom sam bila, dok mogu otići ići ću opet. Evo došla sam sad i doći ću kad god budem mogla. Ovo je lijepo, nek' vide i mlade generacije, et' šta su naši stari preživjeli i sad šta nam se opet dešava“, kaže Milka Banjac iz Prijedora.
Za Gradinu i Jasenovac, veli, saznala je nakon prošlog rata.
Kolone đaka i njihovih nastavnika slile su se stazama kroz spomen-područje u Donjoj Gradini. Nekima je prvi put, neki dolaze već nekoliko puta. Tuga i poštovanje, kažu, emocije su koje su ih pratile u obilasku grobnih mjesta.
Nekoliko hiljada svih generacija koje su ispunile kompleks u Donjoj Gradini, slika je koja je otišla u svijet. Ako je suditi po viđenom, sjećanje i poštovanje na ubijene u koncentracionom logoru Jasenovac i Donjoj Gradini ima ko da čuva.
Šta su mladi rekli o Donjoj Gradini i Jasenovcu pogledajte u našem prilogu.
